Ovo pišem u Sevilli, u noći, 6. prosinca 1491. godine, u najstrašnije doba inkvizicije, u najdubljim podrumima Svetoga suda, na zidu ćelije, krvlju. Razrezao sam prst komadićem stakla; moj prst je sad moje pero i crnilo. Ti koji ćeš to čitati ne dopusti da veo zaborava prekrije blistavi trenutak u kojem sam nadmudrio njegovu preuzvišenost, španjolskoga kardinala i Velikog inkvizitora, Tomu de Torquemadu! Zapamti i prenesi dalje! Neka svjetlo razbora nikada ne ustukne pred mračnim nasiljem, nikada, ni za pet stotina godina!
Izišao je Torquemada maloprije ljutit i vrata tamnice s treskom su se zatvorila za njim. Iako mi je obećao slobodu, ja znam svoju sudbinu: gorjet ću sutra na glavnom trgu u Sevilli zajedno s još stotinom heretika, u nazočnosti kralja, dvora, vitezova, kardinala i divnih dvorskih gospođa, ad majorem Dei gloriam. Došao je noćas Veliki inkvizitor u našu ćeliju da nas heretike zgazi kao crve i proslavi svoju pobjedu. Premda čvrsto vjerujem u Boga Oca svemogućega i u njegova sina jedinorođenog Isusa Krista, ne vjerujem i neću vjerovati u nasilje koje se provodi tobože u ime njegovo. I zbog toga ću gorjeti na veličanstvenoj lomači. Došao je Torquemada da nam se naruga, i meni i Joséu i Miguelu, da posljednji put ponizi ono što nam je još jedino preostalo – naš razbor, da uživa kako se uhvaćene ribice bezumno koprcaju u njegovoj mreži. Stavio je na stol pet crnih šešira s hinjenim izrazom kršćanskoga milosrđa. Budući da u našim tvrdokornim srcima ne nalazi nikakva razloga za oprost, odlučio je pomilovati barem jednoga koji bi se odlikovao razboritošću, ako se među okorjelim hereticima poput nas može uopće pronaći netko takav.
Na dva je šešira zavezao tanke bijele vrpce. Primijetio sam kako je treću vrpcu gotovo neopazice provukao kroz staračke prste, stežući je u šaci. Odmah sam pogodio da nas kani prevariti. Postavio nas je licem prema zidu; mene prvoga da gledam u zid, Joséa iza mene da mi gleda u potiljak, a Miguela za Joséom. Zatim je uzeo tri šešira i svakome na glavu stavio po jedan.
– Tko točno odgovori na pitanje koji mu je šešir na glavi, crni ili onaj s bijelom vrpcom, bit će oslobođen! – reče slavodobitno.
– A ako netko kaže krivo, smjesta ću ga pogubiti!
Pošto se nisam smio ni pomaknuti a nekmoli okrenuti stojeći tako pred zidom, vidio sam ga tek krajičkom oka. Dovoljno da bih se gotovo mogao zakleti kako križ koji mu je visio na lancu oko vrata gori paklenskom vatrom, onom istom koja mu je plamtjela iz očiju. Nadzirao nas je i motrio užarenim pogledom u kojem smo sva trojica već gorjeli. Prijeteće tanke usnice razvukle su mu se u preziran smiješak. Nakon dugotrajnih mučenja kojima smo bili podvrgnuti u tamnicama Svetoga suda, koje su nam smoždile tijelo, Torquemada je sad uživao u torturi kojoj je izložio naš razum. Moji su drugovi tako dugo šutjeli da sam za trenutak dobio priliku zaboraviti cijeli taj jad.
Dok su oni razmišljali o šeširima, ja sam mislio samo o tome kako da skočim na Torquemadu i pograbim ga za grlo. Ali, mlađahni su stražari stajali na vratima s helebardama i zubljama što su osvjetljavale našu muku drhtavim plamenom, priječeći već u začetku svaki sličan naum. Ne, nisam imao nikakva izgleda; najtočnije bi bilo reći da sam onoga trenutka kad su stražari Svete inkvizicije prvi put pokucali na moja vrata već bio i osuđen i spaljen. Dugo je vremena prošlo dok se nisam zapitao: zašto Miguel i José šute? Iako nijedan ne vidi vlastiti šešir, ipak vidi one ispred sebe. I tad mi je sinulo.
– Ja znam koji je šešir na mojoj glavi! – rekoh.
– Ti ništa ne vidiš, ergo, ništa ne znaš! – naruga se Torquemada. – Hajde, pogađaj, a ja ću ti dokazati da se varaš! – reče i počne mi prilaziti. – Ne približavajte mi se, Preuzvišeni, inače neću ništa reći!
– Onda je igra završena, heretici! – arlauknu Veliki inkvizitor, a iz ona dva sumporna oka koja su se nagledala autodafea sunuše prema meni plameni jezici. Osjetih vrelinu žeravice na tabanima, kao da je tog trena već zapalio lomaču poda mnom i začuh kako to crno nakostriješeno pseto kreće prema izlazu iz ćelije.
– Ja neću pogađati. Ja vam to mogu dokazati! – viknuh za njim a da se pritom nisam ni pomaknuo ni odvojio pogled od zida.
Moćni je Torquemada progutao mamac. Pomislio je kako, držeći u ruci prijevarnu vrpcu, koju će mi, skidajući ga, okačiti o šešir, drži asa u rukavu. Tad zagrize udicu.
– Da čujemo taj tvoj dokaz, glupi nevjerniče! – obrati mi se podrugljivo, a glas mu se širio i množio ehom svite udvorica i stražara što u tili čas ispuniše ćeliju grohotom. Nisu me uzdrmale njihove pogrde, povici i smijeh. Naprotiv! Upravo kao da su mi zmijsko šištanje paklenskih trublji i sumporni smrad njihovih pogleda pomogli te ja u tom trenutku vidjeh kako se kameni zidovi tamnice rastvoriše i raspuknu se osiona kula Svetoga suda; na zvjezdanom svodu iznad Seville ugledah našega Gospodina koji prema meni milostivo ispruži ruku spasenja, spreman da moćnim stopalom zgazi silnike. Ta trenutačna vizija toliko mi ohrabri i ojača srce da s mojih usta kao s izvora poteče bistra rijeka razuma, koju se nitko od nazočnih nije usudio zaustaviti pa čak ni sam Veliki inkvizitor:
– Kad bi Miguel, koji stoji u redu posljednji, ispred sebe vidio dva šešira s bijelim vrpcama, odavno bi se javio i rekao da je na njegovoj glavi crni šešir. Ali, kako on pred sobom vidi ili dva crna šešira ili jedan crni a drugi s bijelom vrpcom, mora šutjeti jer nikako ne može znati koji mu je šešir na glavi. José, koji stoji u sredini između nas dvojice, dosad je već morao zaključiti zašto Miguel šuti, a osim toga, on vidi koji je šešir ispred njega, to jest na mojoj glavi. Kad bi José na mojoj glavi vidio šešir s bijelom vrpcom, znao bi da je na njegovoj crni. Budući da on šuti, to znači da je na mojoj glavi crni šešir! Zavladala je kamena tišina nakon što sam sve to izgovorio. Kao da je rijeka protekla niz ušće i sad svi s čuđenjem gledaju u prazno korito pokušavajući naknadno vratiti njezin tok, provjeravajući u mislima sve ono što je tu bilo izrečeno.
Vraćajući rijeku uzvodno, još dometnuh: – José i Miguel, koji su gledali šešire ispred sebe, bili su unaprijed osuđeni. Jedini ja, koji nisam vidio ništa nego goli zid pred sobom, dobih priliku. Lijepo ste to smislili, Preuzvišeni! Neće vidjeti ništa oni koji gledaju očima, jer se istina može dokučiti samo razumom. Torquemada je zurio u mene s nevjericom, a zatim požuri, koliko mu je to starački korak dopuštao, da mi strgne šešir s glave i za nj prikači bijelu vrpcu koju je skrivao u šaci. Ali, ja ga pretekoh. Upravo u trenu kad je posegnuo za šeširom, odbacih ga daleko, u drugi kut ćelije.
– Eto vidite, Vaša preuzvišenosti – rekoh bez imalo straha – dokazao sam vam da je crni! Ostao je stajati zabezeknut. Valjda je razmišljao hoće li me tog časa smaknuti.
– Nadam se da ćete me sad osloboditi – dodah. – Dali ste riječ. Promatrali smo jedan drugoga u napetoj tišini. Zakleo bih se da je onaj križ koji mu je visio oko vrata, ukrašen zlatom i dijamantima, prestao plamtjeti te mi se učini kako se iznad njega podiže sitan, crni dim njegova pougljenjenog psećeg srca. Ni u očima mu više nije plamtjela vatra; na mjestima odakle su do maločas sijevale munje, pojaviše se sad dvije tamne očne duplje zastrte mrakom.
– Sutra – procijedi starac kroz zube te žurno napusti tamnicu. I José i Miguel i ja znali smo dobro što znači to njegovo sutra i kako će nas on to sutra osloboditi svu trojicu. Kad ti budeš čitao ovo pismo zapisano krvlju na zidu ćelije, moje će tijelo već proći kroz vatru i dim među seviljske oblake. Lebdjet ću miran nad kraljevskim Alcazarom, ako pročitaš ovaj spomen i preneseš ga dalje. Neka svijetli kroz buduća stoljeća i neka upamte oni koji dođu makar i pet stotina godina poslije mene: um je jači od bezumlja, samo se istinom pobjeđuje nasilje! Dixi et animam meam salvavi.
U Sevilli, u mrkloj noći, 6. prosinca 1491. godine, u najstrašnije doba inkvizicije i u najdubljim podrumima Svetoga suda krucijalna, gotovo transcendentalna filozofska rasprava jednog zatvorenika i velikog inkvizitora Torquemade o - šeširu.