Caire je mlada Francuskinja. Je li lijepa? Nije. Ljupka?! Da, da. Claire je zaista dražesna plavokosa cura. Triput je mlađa od mene, a blisko se družimo već nekoliko mjeseci. Ispričat ću povijest te neobične veze.
Na svoj imendan, u kolovozu prošle godine, na kiosku u Hrgovićima počastio sam se kutijom cigarilosa marke Meharis Sweet Orient, hrpom tiskovina i broširanom knjižicom o hrvatskoj mafiji. Krenuvši prema dvjestotinjak metara udaljenom svom stanu, presreo me stari znanac – Dabinor. U Puminoj trenirci i Adidasovim tenisicama, preplanuo i nasmijan, vrlo dobro izgleda. Brzim je hodom, kaže, stigao iz sedam kilometara udaljenog Zapruđa da bi džogirao rundu-dvije oko Jaruna. Predlaže da sjednemo na klupu i popričamo, dugo se nismo vidjeli. Čim smo sjeli, navalio je: motrio me, veli, dok sam trgovao s trafikanticom, iznenađuje ga to što je uočio, jesam li svjestan u kakvu sam se ruinu pretvorio: drhću mi ruke, hodam nesigurno, lelujavo. A ni s pameću, očito, ne stojim bolje, jer čemu se trovati cigarilosima, zar mi cigarete nisu dovoljne, zašto kupujem novine, što osim laži tu mogu naći i zar sam toliko poblesavio da mi se čini kako ću istinu o hrvatskoj mafiji pročitati u tom jeftinom knjižuljku?U blagoj sjeni topole uvlačio sam prve dimove slatkog Orijenta i šutke trpio tu davež. Nije sustajao:
– Ugledaj se u mene, samo sam par godina mlađi od tebe, ali i ja sam već prevalio sedamdesetu, no ne dam se, rano jutros, prije hodanja i trčanja, radio sam sklekove i rastezao se na željeznoj šipki montiranoj o dovrtak dnevne sobe. Osim toga, ponekad odigram koju partiju tenisa na Mladosti. Dobro mi ide. Gilju Bubelića, umišljenog stilista, skupa s njegovim slajs-bekhendom, ostavljam na biciklu, to jest tučem ga na nulu. Tek što tustom nespretnjakoviću, magistru Grešimiru Murini pustim koji meč i to samo zato da bih za male pare, ponekad i mukte, iskamčio vitamine, minerale, antioksidanse i druge preparate potrebne za zdrav život. Osim za tijelo, brine se Dabinor i za duh. Često, veli, navraća u šahovski klub na Peščenici gdje radi s grupom darovitih dječaka koje mu je u amanet ostavio pokojni prijatelj Mato Damjanović, velemajstor.
Neki dečki mnogo obećavaju... Prestao se hvalisati tek kada se, držeći na lajni dugačko riđe pseto, našoj klupi približila oskudno odjevena sisata mlada crnka.
– Vi malo u šetnju – progovori Dabinor valjda najidiotskijim upadom koji se dade zamisliti. Ali upalilo je. Crnka je zastala, nasmiješila se i spremno odgovarala na brzometno postavljena pitanja. Sve smo saznali. Zove se Amber Lucija, po horoskopu je Djevica, studira politologiju, tata joj ima firmu, a mama tu nedaleko, na Srednjacima, drži mali butik brendirane odjeće, pseto Azra rasni je krvosljednik i nije njezino, već starijeg joj brata Lovre, strastvenog lovca. No buraz je noćas tulumario i sada spava pa je ona izvela Azru u šetnju, njezin ljubimac, pekinezer Mota, doći će kasnije na red. I tko zna što bismo još saznali, a možda bi Amber s Dabinorom bila izmijenila i brojeve mobitela da Azra na drugom kraju ceste nije ugledala drugo pseto i doslovce je odvukla od nas. U polutrku djevojka se osvrne i s pruženog dlana otpuhne nam pusu.
Neočekivani susret potaknuo je Dabinora da se prisjeti i nekih davnih zajedničkih nam ljubimica. Čini mu se da sam ja u ta nepovratno minula vremena bio privržen Talijanki i Skandinavki, njemu su pak bile milije Katalonka i Sicilijanka, nije li tako? Potvrdno kimnem.
– E pa, stari, za početak tebi treba partnerica, ako je sam ne možeš naći, ja ću ti pomoći – odlučnim je glasom zagrmio Dabinor, iz krila mi oteo Večernjak i na margini kvrgavim slovima ispisao nekakve brojeve, slova, što li. Ugurao je tu brljotinu u džepić moje košulje uz kutiju cigarilosa, rekavši: – Aktiviraj to, nećeš se pokajati. Pa otrči.
Nije meni Dabinor toga jutra rekao ništa što i sam ne bih znao. I bez njegove tirade potpuno sam svjestan da sam tjelesno dotrajao, da gajim loše navike, da mi se ukus iskvario. Premda po naravi zloban, možda me on sažalijevao čak i s dozom iskrenosti. No, ako je tome tako trebao bi znati, a reći ću mu to prvom prigodom, da i ja pomalo žalim ljude koji rekreativno trče, oduvijek mi se čini da su žrtve paradoksa: bježe od onoga što im neminovno ide ususret. Ne, ne, nije baš sve tako jednostavno kako nam se čini. Primjerice – navike. Nije li pušenje štetna, čak za život opasna navika? Nesumnjivo jest. Ali da nije bilo želje za duhanom, ja zacijelo nikada ne bih upoznao malu Claire. Evo što se dogodilo:
Kad sam ispušio sve Meharise, nove doze, za kojom sam osjećao neodoljivu potrebu, nikako se nisam mogao domoći. Stuštio se, naime, kasnoljetni pljusak. U potrazi za duhanom uzalud sam prevrtao ormare i ladice, da bi mi se posrećilo ondje gdje sam se najmanje nadao: na pisaćem stolu, uz laptop, koji – uzgred – nisam otvarao mjesecima, pod jednim iz hrpe razbacanih papirića namijenjenih košu za otpatke krio se cijel cjelcati cigarilos. Papirić koji ga je prekrivao bio je nažvrljan Dabinorovom švrakopisom. Sluteći da bi se nešto važno moglo dogoditi, užitak pušenja na trenutak sam odložio i nakon pripremne radnje aktivirao šifru.
Preda mnom se prvo pojavila tamna ploha, potom se začuo neobičan šum nalik huju dalekog vjetra, da bi se sve odjednom iskričavo rasvijetlilo i najposlije se pojavila – Ona. Na uz nevelike grudi pripijenoj bijeloj bluzi kitnjastim je slovima bilo ispisano C l a i r e. Plava, razdjeljkom po sredini podijeljena i uzgor začešljana kosa na zatiljku joj se skupljala u oveću punđu kojoj su se otimala dva nestašna čuperka. Djevojčine velike crne oči bile su zasjenjene dugačkim trepavicama, a ispod naglašeno ispupčenih jabučica tanahni obrazi strmo su se spuštali do nešto isturenije brade. Kao što rekoh, Claire je bila vrlo ljupka, ne i lijepa. Usudio sam se dodirnuti je ticalom. Izazovno se nasmiješila. Nije mi bilo čekati. Ali budući da sam nakon višegodišnje apstinencije skoro zaboravio kako se to radi, krzmao sam časak-dva, no, progutavši slinu, oštro sam navalio. Odlučio sam se na prodor u središte. Uspio sam, ali sve je bilo gotovo za par minuta. Claire se malo namrštila. Ubrzo sam skupio snagu i za novu rundu. Atakirao sam flankirno, to jest bočno, strijeljajući sad s jednog sad s drugog boka. I opet je sve brzo završilo. Claire je ostala blago namrgođena i iščeznula, a ja sam se zavalio na kauč, s užitkom ispušio cigarilos i čvrsto usnuo. Probudio sam se još za dana i noć mi je, dakako, bila besana. Ali bila je to slatka nesanica. Cijelo sam se vrijeme domišljao kako pri idućem sudaru zadovoljiti partnericu koja očito nije bila presretna short time seansama. U sam osvit dozvao sam u sjećanje Talijanku koju sam još kao gimnazijalac, po napucima starijeg kolege Javora Vrutkovića, dugo i uspješno obrađivao metodom zvanom giuoco piano. Tu sam tehniku idućeg jutra primijenio pri susretu s Claire. Guslao sam dugo, više od pola sata. I bila je zadovoljna, nasmijala se.
Otada se Claire i ja viđamo i hvatamo u klinč svakog dana osim ako nas omete kakav neočekivan prekid u vezama. No tada to nadoknadimo višekratnim dnevnim sudarima. Može se reći da smo, unatoč razlici u godinama, harmoničan par. Mlada cura ponekad me iznenadi kakvim modernim štosom, zaskoči me nekom neočekivanom figurom, ja joj pak uzvratim nekim njoj nepoznatim drevnim trikom.
Nego, javio mi se telefonom Dabinor. Prvo se pohvalio kontaktima s Amber Lucijom ne želeći otkriti nikakvih pojedinosti, ali od mene je tražio da mu do u detalje opisujem sudare s partnericom. Slušao je s interesom, pohvalio me, no kao iskusni vuk zamjeri mi što maloj Claire nisam svojim topom prodro u pozadinu. Pružit će mi, reče, žilav otpor, ali s malo upornosti ipak ću je svladati.
Nisam ga poslušao. Ja u svojoj vezi s Claire ne prelazim granice dobrog ukusa i dobro mi je, a on neka hara pozadinom svoje Amber Lucije ako mu se hoće.Pretjerao bih kažem li da me život s Claire preporodio ili pomladio. Ostao sam starac, no dani su mi podnošljiviji, ne gnijezdim se više u naslonjaču mijenjajući TV kanale niti se valjam po kauču štijući bezvezno štivo. A i ozračje u kući je podnošljivije. Snošljiviji sam, manje gunđam. Ja, naime, nisam samac. Imam svoju zakonitu suprugu. Svjesna blagotvornog djevojčinog utjecaja na moje ponašanje, žena je majčinski prihvatila malu Claire. A zašto i ne bi. Čemu bi imala nešto protiv te ne odveć vješto narisane ikone moje online šahovske partnerice?
Šifra: https://www.google.hr/# q=šah+online.
