Pitao sam se uvijek usađujemo li mi odgojem u svoju djecu i svoje svjetonazore. Hoće li sinovi, i sami nesvjesni toga, naslijediti i uvjerenja svojih očeva? Kaže narod da jabuka ne pada daleko od stabla. Razumije se to ne mora uvijek biti istina. Ali čak i onda kad se sin ili kći pobune i žive usuprot načelima svojih očeva, ona se ipak skoro uvijek, makar i u starosti, njima vrate. Kao u pjesmi „Oprosti mi pape“
Kada su na čelo tijela uprave u kojem radim došli „neki novi klinci“, a došli su voljom stranke koja je pobijedila na izborima i koja je – razumije se – „posmicala“ s rukovodećih ili bilo kojih važnijih položaja tzv. „stare kadrove“, valjalo je očekivati da novodošavši ne bi trebali biti opterećeni prošlošću, da mentalitet njihovih očeva neće oživjeti u njima. Konačno, bili su to mladi ljudi, ljudi školovani u demokraciji, dapače školovani i u inozemstvu te smo mislili da se ne mogu ponoviti postupci iz životopisa njihovih očeva. Kako smo se prevarili.
Pročelnik našeg odjela u tijelu državne uprave postao je mladić s netom završenim fakultetom koji je, iako nije imao nikakvih stručnih sposobnosti, imao oca s dobrim političkim vezama u sadašnjoj vlasti, koje su sezale daleko u prošlost. To i ne bi bilo neobično da naš šef nije o sebi počeo misliti da je sveznalica i da nitko prije njega ništa ne zna. Kako to biva, okružio se ulizicama koji su mu u svemu povlađivali. Pri tome uzeli su na nišan savjetnicu, vrlo zgodnu djevojku – zvala se Melita, samicu, nadasve sposobnu za koju se pričalo da joj se naš šef udvarao, ali da nije našao na odaziv. Možda je pogriješila, možda je trebala popustiti pa bi onda zacijelo napredovala, ali ona jednostavno nije bila takva. I tada je počelo dokazivanje kako ona ništa ne zna, kako su je „stare“ vlasti protežirale, ali oni to ne mogu. Nije se to odnosilo samo na Melitu, svima nama „starim“ kadrovima trebalo je dokazati neznanje i nesposobnost, te nas je valjalo prisiliti da odemo u mirovinu. Neki su to podnosili lakše, neki teže, neki su se i povukli pred navalom njihovih znanja. Ta je kampanja trajala dugotrajno i pretvarala se u vrlo uobičajenu priču o mobbingu kakvih je bilo puno.
Pri tome smo se mi „stari“ dijelili na kadrove koji su došli još u doba komunističke vlasti i druge koji su došli naknadno. Ovi prvi smatrali su da su „njihovi“ ponovno došli na vlast pa da će se stoga s njima postupati obzirno i potonji koji nisu mogli ništa očekivati i ničem se nadati. Međutim, ni oni prvi nisu prolazili puno bolje, „nova“ vlast ih nije trebala. Melita, razumije se, nije spadala među njih, bila je došla k nama nekoliko godina prije smjene vlasti.
Kako su se tako stari kadrovi - bilo ovi bilo oni - ujedinili, naš je pročelnik uviđao da smo mi pretvrd orah, pa se stoga okomio na Melitu smatrajući je najslabijom karikom u lancu nastojeći je prisiliti na ostavku. Kako mu to nije polazilo za rukom poslužio se „instrumentarijem“ iz već zaboravljenih vremena. On nije proživio sve ono što smo mi proživjeli, pitanje je li uopće znao o načinima uklanjanja političkih smetnji kao njegov otac, ali je nepogrešno krenuo svijetlim putovima svojih prednika. I ja zapravo nikad nisam mogao shvatiti je li on za te metode čuo od svoga oca, starog partijskog radnika, ili je to proizašlo iz dubine njegove duše, jer svaki čovjek u sebi nosi dio dogmatskog duha.
Mogao je se on Meliti jednostavno dati otkaz zbog neispunjavanja radnih obveza ali se to nije usuđivao učiniti, možda mu se činilo da bi se tada činjenice njihova odnosa razotkrila, pa je pribjegao starim prokušanim sredstvima. Odlučio je sazvati „zbor radnika“ na kojem će cijeli kolektiv osuditi ponašanje drugarice Melite. Nije on baš to tako nazvao jer je prijedlogu dnevnog reda pisalo: „Razmatranje i rasprava o neispunjavanju radnih zadaća članova kolektiva.“ Razumije se, nije trebalo raspravljati o drugim članovima kolektiva već isključivo o Meliti, a što je proizlazilo iz privitaka uz poziv za sastanak. I činilo se kao da se povijest vratila u natrag.
Sastanak je bio dobro pripremljen. Najprije je govorio Melitin mentor koji je s ogorčenjem počeo optuživati Melitu za drsko ponašanje i nerad. Razumije se, sve je to bilo začinjeno i statističkim podacima koji su nedvojbeno dokazivali njegove tvrdnje. On joj je pokušavao pomoći i ukazivao na njezine greške, ali je ona i dalje ustrajavala na takvom osuđujućem načinu ponašanja. Tome su se - orkestrirano - pridružili još neki pobočnici našeg šefa. Melita ne samo da je bila nesposobna i uopće je bilo pitanje kako su je mogli postaviti na takvo radno mjesto, već je bila drska i bezobrazna, vrijeđala je ovaj novi ustroj vlasti, a u liku našeg pročelnika koji joj je pružio ruku, koji joj je progledavao kroz prste i koji nije želio da joj ugrozi egzistenciju, premda je to mogao učiniti. Ona se - međutim – pokazala nezahvalnom.
Da se ne bi reklo kako i njoj nije pružena mogućnost obrane, predsjedavajući ju je pozvao da kaže nešto čime bi se opravdala iako za njezine postupke nema opravdanja. Melita je zbunjeno, počela govoriti kako nije očekivala da će se njezinoj malenkosti pridavati tolika pozornost, da ona ne shvaća zašto ona predstavlja za kolektiv toliki problem, čime ona remeti međuljudske odnose (kako joj je bilo predočeno), ta ona nikoga nije vrijeđala. Pored toga i statistički podaci koje je iznio njezin mentor ne odgovaraju činjeničnom stanju.
I dok je govorila, promatrao sam članove kolektiva. Mnogima se na licima očitovala nelagoda, nisu mogli shvatiti što se to zbiva i čemu je cijela ta predstava bila potrebna. Neki su htjeli otići, ali ih je zaustavio strogi šefov pogled. Manjina, očito po nalogu, negodovala je na Melitine riječi, uzvikivala, prekidala je ne mogući se pomiriti s tolikom njezinom drskošću. Sve u svemu, bilo je jadno i ja se zapitah zašto šutimo, zašto ne kažemo što mislimo, kako možemo dopustiti da nas mala grupica tako terorizira, a samo zbog nečijih vrlo sitnih interesa. Je li se bilo što izmijenilo u našim dušama, nismo li svi u dušama bili robovi i neslobodna čeljad.
I tada se javio za riječ jedan od najstarijih članova kolektiva, stari dogmatičar, koji je preživio sve dosadašnje smjene vlasti, koji je sa radosnim osmjehom na licu počeo: „Drugarice i drugovi“, a mi se već davno nismo tako oslovljavali, „posebno mi je drago, dapače uzbuđen sam, što smo se ponovno vratili u ona dobra stara vremena. Kritika i samokritika, drugovi to je ono što nam nedostaje. I umjesto da je drugarica Melita shvatila nakane našeg rukovodstva i da se samokritično osvrnula na svoj rad, da je prihvatila drugarsku kritiku svojih kolega, ona postupa obranaški, ona napada prijatelje koji joj dobronamjerno ukazuju na njezine greške. U naše doba nije to moglo proći tako. Znam da se teško prisjetiti onih starih partijskih sastanaka gdje smo mi otvoreno i ljudski razgovarali o svojim problemima, gdje smo razotkrivali devijacije u ponašanju naših drugova i kažnjavali te devijacije oštro, ali već i ovakav sastanak pokazuje da je rukovodstvo shvatilo da će bez ovakvih skupova stvari izmaknuti kontroli, a to je samo mali korak do potpune anarhije. I posebno bih dodao, ovako ljudski, da se čudim drugarici Meliti, da se čudim što jedna tako mlada osoba pokazuje takvo ponašanje. Čini se kao da je ona zatrovana nekim nama tuđim ideologijama.“
Bio se uspuhao i nije obraćao pozornost na znakove koje mu je upućivao naš šef. Ljudi su ga zaprepašteno promatrali. „Kadrovi su sve. Makni čovjeka, ukloniš problem. To su naše maksime, počela kojima se moramo vratiti. Prema tome, kako je drugarici Meliti bilo omogućeno da iznese svoje stavove, kako nije pokazala ni najmanju dozu samokritike ili kajanja, kako je i dalje uznastojala na svojim zaključcima, ja bih drugovi predložio da mi odlučimo o njezinoj odgovornosti i o njezinom uklanjanju iz radnog kolektiva. Jer jedna trula jabuka može pokvariti i sve ostale koje su zdrave.“
„Kako to misliš?“, javi se Melitin mentor, „pa ne odlučujemo mi o isključenju i o otkazu ugovora o radu. O tom odlučuje isključivo naš pročelnik.“
„Ne kažem ja da mi odlučujemo, ni u kom slučaju se ja ne miješam u nadležnosti našeg pročelnika. Ovo je samo prijedlog, glas naroda, da tako izrazim. Ipak mene nadasve čudi da drugarica Melita nije povukla nekakve zaključke iz ove drugarske kritike.“
Naš šef se zacrveni. Ustane, nasloni se rukama na stol: „Budalo“, izgovori tiho i požuri prema vratima. U tišini sudionici napustiše dvoranu.
Pa da je i natječaj za najbolji esej VL ovome ne bih dao prolaznu ocjenu. Priče, priče nam dajte, zaboga!!!