Bilo je to u siječnju 1985. Gost Cibone u 5. kolu Kupa prvaka bio je moskovski CSKA. Vojni klub koji je s klupe vodio pukovnik Aleksandar Gomeljski, trener koji je godinama dirigirao klupskom i reprezentativnom košarkom u SSSR-u. Ali, više od igre i rezultata pažnju prepune Ledene dvorane privlačio je čovjek u crvenom dresu s brojem 11, piše tjednik Max!.
Dan prije utakmice Vladimir Tkačenko prošetao je centrom Zagreba i svjedoci govore – sve je ostavio bez daha. Njegova pojava izazivala je pomalo i strah, ali Tkačenko je bio sve samo ne agresivac, netko tko je sklon ekscesima i ispadima. Tijekom cijele karijere krasili su ga dobroćudnost, veliko srce i požrtvovnost za suigrače, prijatelje i nadasve obitelj.
Izazivao je strah
– Već izlaskom na zagrijavanje ulijevao je strah u kosti. Kad je igrao, sovjetski reket bio je zabranjena zona. Puno sam vremena proveo i potrošio na detaljno osmišljavanje taktike kako mu se odgovarajuće suprotstaviti, kako ga spriječiti da nas ne masakrira pod obručem – rekao je jednom prilikom Aleksandar Nikolić, jedan od najboljih stručnjaka koji su sjedili na klupi bivše Jugoslavije.
– Tkačenko me impresionirao ne samo pojavom. Bio je tehnički sjajan, precizan i učinkovit. Čovjek takve visine, a toliko spretan, to nisam nikad vidio. Naš Krešo Ćosić ipak je bio drugačiji tip, klasični all-round košarkaš. A Tkačenko je bio kralj pod koševima – govorio je Nikolić.
Vladimir Tkačenko rođen je 20. rujna 1957. u Sočiju. Za sebe je isticao da je košarka izabrala njega, a ne on nju.
– To je sport visokih ljudi, a kako sam već u 13. godini izrastao do 190 cm, pet više od oca i 15 od majke, počeo sam trenirati u malom lokalnom klubu Sofija – govori ruski div koji je rastao oko 3,5 centimetara po godini, da bi se zaustavio na zastrašujućih 220 cm. I djed mu je bio sličnog rasta pa je više nego očigledno na koga je Vladimir visok. Već u 15. godini uočili su ga skauti kijevskog Strojitelja i doveli u svoje redove. Za reprezentaciju SSSR-a debitirao je u Montrealu, na OI 1976. kada još nije navršio niti 19 godina, a 1983. prešao je u CSKA, klub u kojemu je "katica za sve" bio već spominjani Gomeljski.
– Tkačenko vas nije mogao razočarati. Onako kao od stijene odvaljen, a opet toliko miran, čak možda i previše samozatajan, tih. Na prvi pogled ledi krv u žilama, ali već sljedećeg trenutka shvatite koliko je pitom, drag i privržen. Prošli smo puno toga zajedno i s pravom mogu tvrditi da se takav igrač i čovjek više neće roditi. Tu ne mislim samo na njegovu igračku rolu, već ukupnu osobnost – nahvalio je Gomeljski diva s Kavkaza.
Leđa su ga "ubijala"
U Moskvi se zadržao do završetka sezone 1989./90., kada je u valu odlazaka sportaša iz države koja se raspadala odlučio okušati se i na Zapadu. Potpisao je za španjolskog drugoligaša Guadalajaru, ali odigrao je samo jednu sezonu te u 34. godini okončao briljantnu karijeru.
– Bio sam pritisnut ozljedama, pogotovo su me mučila leđa. Doduše, s njima sam imao problema od mladosti, ali tada se sve pogoršavalo pa nije imalo smisla dalje se patiti – ističe Vladimir Tkačenko.
Zaustavljali su ga na sve moguće načine, tukli ga sa svih strana, ponekad bi ga isprovocirali, a on bi im uzvratio te su ga suci slali put svlačionice. Kao da su jedva čekali takav scenarij, iskaljivati frustracije na Tkačenku, u razdoblju kada je bilo očito da se približava igračkom kraju. Priznao je da mu je u većini slučajeva bilo žao zbog takvih ishitrenih reakcija jer je bio poznat kao miran i dobroćudan čovjek i košarkaš.
Nakon što je Bugarin Georgij Glučkov probio led te kao prvi Europljanin otišao na NBA draft, 1985. i Vladimir Tkačenko dobio je ponudu okušati se u najboljoj ligi svijeta. Ali, ocijenio je da je prestar i da njegovo tijelo više ne bi moglo izdržati napore kakve iziskuje igranje u NBA.
– Nisam nimalo zbog toga nesretan. Košarka u kojoj sam aktivno participirao, bila je zaista vrhunska. Odigrao sam bezbroj velikih utakmica, osvojio mnogo trofeja, medalja, imao sjajne suigrače, vodili su me odlični treneri pa nimalo ne žalim za NBA ligom – realan je Tkačenko, inače oženjen s Galinom, s kojom ima dva sina, Olega i Igora.
>> Pilepić za Max!: Ja sam očev projekt, šut smo uzgajali od moje šeste godine
ljepa vremena naše košarke i drago mi je da sam bio svjedok tih vremena