Po drugi put u karijeri Ante Tomić izabran je za najboljeg košarkaša Hrvatske u izboru Večernjeg lista. Prvi put mu je to pošlo za rukom kao igraču KK Zagreba, a drugi put u majici Barcelone koju je doveo do naslova prvaka Španjolske.
Svog prvog "Košarkaša", statuu akademskog kipara Stipe Sikirice, čuva u svom dubrovačkom domu.
– Za mene je ovo jako vrijedna nagrada koju ni sa čim ne želim umanjiti. Biti izabran za najboljeg košarkaša Hrvatske nije mala stvar, a da sam pobijedio saznao sam od Nikole Vujčića jer smo baš tih dana gostovali kod Makabija, a on je bio član ocjenjivačke komisije.
Zagreb me igrački odredio
Kad smo već spomenuli Vujčića, našeg trostrukog laureata, valja reći da je i on bio ta rijetka košarkaška vrsta, centar-razigravač. Ona koju je "patentirao" genijalni Krešo Ćosić. Je li to statistika koja Hrvatima može služiti na čast?
– To je prije koincidencija, jer govorimo o tri takva igrača u četiri desetljeća. Uostalom, poznati smo kao talentiran narod za sve sportove.
U kojoj mjeri je Antu tako kreativnim centrom učinilo djetinjstvo u kojem je igrao vanjskog igrača jer tada nije odskakao visinom.
– Kako je to bila dječja košarka, prije bih rekao da je to nešto urođeno. Osim toga, sada sam i puno viši nego tada i bolje vidim suigrače i njihove pozicije na terenu.
Negdje na prijelazu iz osnovne u srednju školu Ante je naglo izrastao. Kako se nosio s time da je zbog visine među vršnjacima postao centar pažnje?
– Nisam tome pridavao pažnju. Jednostavno se dogodilo. Protiv prirode ne možete ništa.
Kako se Ante danas nosi sa svojih 217 centimetara u svakodnevnom životu, u kojem to nije uvijek prednost kao na parketu? Jer ni hoteli, ni kreveti, ni zrakoplovi nisu prilagođeni tako visokim ljudima.
– Nažalost nisu, no snalazim se nekako. Doduše, sada imam manje problema nego prije s obućom i odjećom jer sam živio u velikim gradovima, ali su neke stvari ostale iste. Premda je to najčešće pitanje prolaznika, s krevetima nemam problema, a najveći su mi problem zrakoplovi, u kojima se nekad i zaboravim.
Ante je zarana napustio rodni Dubrovnik i uputio se u grad podno Sljemena.
– Tih pet godina u KK Zagreb dosta me odredilo. Odlazak iz Dubrovnika sa 16 godina bio mi je veliki životni korak, no još većim mi se činio odlazak iz Zagreba u Madrid. Ne znam zašto je to bilo tako, ali jest. KK Zagreb me odredio više kao igrača, a manje kao osobu, iako ne umanjujem ni taj dio priče. Imao sam sreće da sam u klubu, ali i izvan njega, imao jako dobre ljude oko sebe.
Igrački ga je ojačalo igranje u regionalnoj ligi.
– To je jako dobra liga za razvoj igrača. Meni je bila jako korisna.
Ante je u inozemstvo otišao s 22 godine, što je po današnjim menadžersko-roditeljskim standardima za supertalente relativno kasno.
Ponuda koja se ne odbija
– Nema u tome pravila, no meni je tada tako odgovaralo. Nisam razmišljao o odlasku prije dvadesete, možda sam mogao otići godinu prije. No, teško je danas nekome reći da ostane još dvije godine, a ima ponudu jako dobrog kluba za ne znam koliko novca.
Tomić je bio prvi košarkaš kojeg je Zagreb prodao usred sezone.
– I klubu i meni stigla je iz Madrida ponuda koja se ne odbija pa se dogodio transfer usred sezone.
Nakon dvije i pol sezone, dogodilo se još nešto kuriozitetno. Iz Reala je izravno prešao u Barcelonu, što se između ta dva kluba vrlo rijetko događa.
– To je činjenica, ali ne znam zašto je to tako. Možda zbog iznimnog rivaliteta.
>>Hrvatska igra protiv Estonije, BiH i Izraela
Evo i košarkaši nemaju grb na dresu...a predsjednik Šuker(rođo od predsjednika Hns-a,poznatijeg kao dojavljivač na kladarama).