Hrvatska politička, medijska i intelektualna elita podsjeća na našeg kikboksača Mirka Cro Cop Filipovića u njegovim poznim borilačkim godinama. Kada onemoćali borac više nije mogao voditi ravnopravne borbe na ozbiljnim svjetskim turnirima, počeo je dovoditi razne “rashodovane” grdosije s kojima je zapravo fingirao “rat do istrebljenja”. U tom “mitskom” srazu dobra i zla uvijek pobjeđuje naš Apolon Cro Cop. Tako jedino i može biti zato što su, budimo otvoreni, menadžeri sve to isplanirali i prije nego što je borba počela. Pritom izbor Cro Copova suparnika nije nimalo naivan i nije napravljen bez “analize tržišta”. “Neprijatelj” mora imati solidno ime u svijetu suvremenih gladijatora, mora biti medijski atraktivan, ali nikada toliko jak da može pobijediti našeg momka iz slavonske Privlake.Kao što Cro Cop izabire protivnika po mjeri, tako je i hrvatski establišment za svoju “vreću za nabijanje” izabrao šeficu Građanske inicijative “U ime obitelji” Željku Markić i nove konzervativce koje predvode Vice John Batarelo i Stjepo Stephen Bartulica.
U stiliziranoj prezentaciji odanih medija sve izgleda kao da je riječ o borbi protiv “neuračunljiva i zatucana pokreta” koji dovodi u pitanje osnovne vrijednosti hrvatskoga društva, a zapravo je riječ o ziheraškoj predstavi u kojoj hrvatska elita, barem za sada, ne može izgubiti.Puno je razloga zašto je preplašena vladajuća elita neprijateljski raspoložena prema Ž. Markić i novim konzervativcima. Establišment je zabrinut što nema nikakvu kontrolu nad pokretom te što nije otkrio način da ga kako-tako obuzda i “uklopi u sustav”. U ovih gotovo četvrt stoljeća demokracije sve nove političke inicijative bile su eliminirane ako su pokušale donijeti neke promjene te dovesti u pitanje postojeći sustav i raspored moći ili su, što se događalo češće, bile fino uklopljene u političku kolotečinu u kojoj su HDZ i SDP bili dva kamena temeljca. Profiteri tranzicije, uz moćnu medijsku potporu, pretvorili su se, poput iranskih pasdarana, u “čuvare hrvatske demokracije”. Ulaskom u EU taj se sustav počeo urušavati, sve izvjesnijim izručenjem Perkovića počet će se još brže rastakati, a povrh toga se na političkoj sceni pojavljuju neželjeni svati Željka Markić i društvo koji nisu dio sustava (za razliku od Nikice Gabrića koji je iznikao iz sadašnjeg establišmenta).
Strah od nove političke snage povećava se fino garniranim pričama o njezinim vezama s tajnovitim Opus Dei. I sada dolazimo do ključne točke za razumijevanje za žestoke napade. Željka Markić i novi konzervativci dovoljno su vidljivi i snažni, ali još nisu prejaki i, barem za sada, nemaju mehanizme i alate kojima bi ozbiljno uzvratili ili osvetili se napadačima. Zato se i moglo dogoditi da mediji bojkotiraju proslavu Željke Markić nakon pobjede na referendumu, ali se nikada nisu usudili nešto takvo poduzeti protiv Zdravka Mamića nakon niza njegovih brutalnih uvreda i prijetnji istaknutim novinarima. Međutim, ako Markić i novi konzervativci budu rasli, a to je gotovo izvjesno, tako će se odnos establišmenta i mediokritetskih medija početi postupno mijenjati prema njima. Prvo će ih početi uvažavati, potom će početi s njima sklapati razne političke dilove, a nakon toga možemo očekivati da će se medijski podanici zaputiti u Canossu te početi pisati panegirike o “novim političkim zvijezdama”. Nije problem kada se ljudi mijenjaju, ali je problem kada prosvjetljenje nastaje upravo u onom trenutku kada se iz tog novog pogleda mogu izvući velike materijalne koristi.
>> Potencijal desnice je nizak - pokazuje mala izlaznost na referendumu
Ha, svatko je "idealna meta za napade" kad imaš top, tenk, borbeni avion, neograničeno streljivo a on - ništa izuzev srca. otprilike tako bi se moglo okvalificirati stanje današnjih "napadača" i "meta". Napadači imaju svekoliko potporu države, ignoriranje zakona jer se čitav niz odapetih riječi bez ikakvih dvojbi može svrstati pod mržnju i pozivanje na zlo, na laži, na namjerno izazivanje osobnih i materijalnih šteta metama, imaju gotovo potpunu kontrolu medija i apsolutnu kontrolu najvažnijih financijskih tokova u Hrvatskoj. U takvim okolnostima - svatko je "laka meta" a desnica ili bolje rečeno nacionalno svjesne strukture i grupe, pogotovo one koje se odvaže javno istupiti i ili poremetiti uhodani obrazac društvenoga ponašanja "moćnika" su posve prirodna meta, time i laka. to je bit svega.