Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 92
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Ljerka Puljić

Kako sam pobijedila u muškom svijetu

Ljerka Puljić
Foto: Jurica Galoić/Pixsell
1/4
16.02.2015.
u 08:25

Odrasla sam u Sesvetskom Kraljevcu, a u moje se susjedstvo doselio Jura Stublić. Jura i ja svirali smo kao klinci u ljetnoj kuhinji i igrali se Indijanaca i kauboja. Oboje smo bili borbeni i tako se skupa čeličili

Uvijek sam bila borbena. Dok sam odrastala, imala sam želju da iz dječjih konflikata izađem kao pobjednica, a i vremena i odgoj tad su bili drugačiji. Bili ste okrenuti sebi, svojim sposobnostima i mogućnostima i iza vas sigurno nije stajala vojska ljudi koji su se brinuli hoćete li uspjeti ili ne, dobiti neku poziciju, spašavati iz situacija u koje ste upali vlastitom greškom. Djeca se nisu toliko mazila i očekivalo se da se sama snađu, sama upišu u srednju školu. Moji roditelji do prvog roditeljskog nisu znali gdje je moja srednja škola pa mi je danas izvan pameti kad vidim kako roditelji vode djecu i na upis na fakultet, drže ih za ruku, interveniraju zbog ocjena... Što od tog djeteta možete očekivati u životu, kaže Ljerka Puljić, prva žena Agrokora i već 10 godina neprijeporna vladarica, najmoćnija žena hrvatskoga biznisa na Liderovoj ljestvici Top 300. Energična, glasna, samouvjerena, raspoložena, ne pokazuje umor ni na kraju tjedna u 16 sati popodne. Njezin radni dan, koji u prosjeku traje 12 sati, i nije pri kraju. Kad bi gledala koliko ima posla, ne bi ni trebala ići doma, smije se, objašnjavajući kako neki prekid ipak treba uhvatiti. A kad iz uprave prijeđete u Nadzorni odbor, pitamo, s obzirom na aktualne vijesti iz te najveće domaće i regionalne kompanije, a ona se i dalje smješka i kaže kako Nadzorni odbor u tako velikom sustavu sigurno ne znači više vremena i oslobađanje od posla. No sigurno će u nekom drugom razdoblju to sve nadoknaditi, obećava nam u razgovoru, u kojemu nam je ispričala o svom putu do menadžerskog vrha, odnosima sa šefom Ivicom Todorićem, obitelji, ekonomiji...

:: Žena ste u svijetu biznisa, koji je i dalje muški. Jeste li uspjeli zato što ste razmišljali kao muškarac?

U jednom dijelu da. Ne treba se baviti detaljnom statistikom da vidite da su brojke ljudi na ključnim funkcijama na strani muškaraca. Uzroci su vjerojatno i kulturološki, sociološki, da ne kažem tradicionalistički, koji ulogu žene podrazumijevaju u obitelji ili u sjeni nekog uspješnog muškarca, a muškarci su ti koji trebaju imati glavnu ulogu u osiguranju egzistencije obitelji i u borbi za višu poziciju u karijeri. Stoga je doista teško vjerovati da je omjer žena i muškaraca na ključnim pozicijama omjer sposobnosti i nesposobnosti. Nije. I to mnogim ženama smeta jer se moraju mnogo više dokazivati, truditi i raditi da bi dostigle poziciju koju imaju muškarci, možda i ispod njihovih sposobnosti.

:: Tko će prije sklopiti posao, muškarac ili žena?

To više ovisi o osobinama nego o spolu. Sklapanje posla iz mog je iskustva stvar karaktera. U konfliktnim situacijama žena će sigurno imati više uspjeha jer ima sposobnost, strpljenje, razumijevanje za interese druge strane, i ne postupa kao muškarci, čvrsto, s pozicije ili jačine moći. Žene se nikad tako ne osjećaju u životu.

:: Za vas kažu da ste teška pregovaračica.

Ne bih rekla da sam teška, nego više uporna, a to je opet osobina karaktera, da ne odustajem i uvijek se kao đak dobro pripremim. Žena će se uvijek dvostruko više pripremiti jer je svjesna da mora biti, ne dobra, nego bolja od muškog kolege na tom mjestu. Nastupiti isključivo s pozicije jačega, s pozicije sile, u pregovorima ne znači da ste uspješni i ako pobijedite. Ako iza toga ostane gorak okus, onda to nije dobro. Nije dobro ako se netko osjeća dobitnik, a netko gubitnik. Uvijek morate postići ravnotežu, da i ona druga strana osjeća da je nešto dobila. Ono što je ona htjela, uz određene žrtve. To je pravilo dobrog pregovaranja.

:: Prema anketama, najmoćnija ste žena hrvatskog biznisa. Osjećate li se i vi tako?

Ne mogu reći. Nemam taj osjećaj moći. Iza mene je svih tih godina bila zapravo velika kompanija. Ne moja osobna moć, nego snaga velike kompanije, njezino značenje, planovi i vizije, što bi dalo određenu moć bilo kome tko nastupa u njezino ime. Svugdje u svijetu je tako.

:: Jeste li uvijek bili ambiciozni?

Jesam. I kao dijete. U jednom periodu života, kad nisam bila sigurna što bih htjela, bavila sam se različitim aktivnostima. Glumila sam i nastupala s amaterskim kazalištem, pisala za Modru lastu, pjevala u nekakvim zborovima... Da ne ispadne da sam bahata – ekonomija baš nije težak fakultet te sam i u vrijeme faksa imala puno vremena i za učenje stranih jezika i bavljenje svim i svačim, što mi je kasnije puno pomoglo.

:: Družili ste se i s Jurom Stublićem. Jeste li i pjevali skupa?

Jesmo. On je bio moj susjed i odrastali smo zajedno. Doselio se u moje susjedstvo u Sesvetskom Kraljevcu kad je išao u prvi razred osnovne, a ja sam godinu dana mlađa. Naše majke bile su najbolje prijateljice, a kako u susjedstvu baš nije bilo djevojčica, svirali smo u ljetnoj kuhinji u dvorištu koju smo dobili od Jurine mame. Jura je rano krenuo u muzičku školu, a na razne načine nabavljali smo i ploče, do kojih u to vrijeme nije bilo lako doći. Nakon gimnazije putovi su nam se razdvojili, krenuli smo na različite fakultete, ali danas se opet družimo iako je Jura opet sav u muzici. I danas obožavam glazbu, Leonarda Cohena, Red Hot Chili Peppers, a najviše Rolling Stonese. Već tada sam znala njihovu trajnu vrijednost.

:: Je li vaša ambicija dijelom i posljedica toga što ste se kao mlađa kći poznatog ekonomista Pavla Šveca htjeli nadoknaditi to što nema sina?

Onda nisam tako razmišljala, ali danas mislim da sam mu cijeli život zapravo željela pokazati da nije na gubitku jer nije imao muško dijete. Da sam bila starija sestra, to vjerojatno ne bih morala. Kad se prvo dijete rodi, svi samo kažu „neka je zdravo", a kad se rodi drugo, već se biraju i spol i boja očiju. Mislim da je negdje u podsvijesti bilo i tog motiva, ali za to je više bilo zaslužno odrastanje u okruženju u kojem je bilo jako važno biti borben. Nismo se igrali bebicama. Igrali smo se rata, kauboja i Indijanaca. Jura je uvijek bio jako borben, i ja sam, isti smo horoskopski znak, pa su nas i dječji sukobi čeličili, a isto tako i odgoj. Gledajući oca, odmalena sam znala da treba puno raditi.

:: Jeste li oduvijek znali da ćete se baviti ovim poslom?

Nisam. Nakon MIOC-a upisala sam na PMF-u kemiju, a onda i paralelno ekonomiju, koja je prevagnula. Svaka čast ljudima koji su posvećeni prirodnim znanostima, gdje više uspijevaju introvertirane osobe koje se mogu osamiti, imaju veliku sposobnost koncentracije... No ja sam na vrijeme shvatila da moje osobine – da znam pisati, da sam komunikativna i da kod ljudi mogu izazvati empatiju, mogu bolje upotrijebiti. Odlučila sam se za studij ekonomije, koji mi je i omogućio te svoje sposobnosti bolje ostvariti.

:: Kolega vam je na fakultetu bio i poduzetnik te nekadašnji potpredsjednik Vlade i ministar financija Borislav Škegro. Dijelite li njegov ekonomski pogled na svijet?

Kolega Škegro je, moram priznati, bio najbolji student u mojoj generaciji, perfektan, a kasnije je i u karijeri, pogotovo onoj znanstvenoj, briljirao. Ima golemo znanje, no kad to morate kombinirati i s određenim političkim ciljevima koje želite postići, treba razumjeti kako su onda ekonomski recepti drugačiji nego kad ih donosi samo struka. On se sigurno neće ljutiti što sam to rekla.

:: Kako ste počeli u Ledu?

Prvo sam radila u Ministarstvu znanosti. Moj prvi suprug radio je na Ruđeru i od te dvije plaće nismo mogli živjeti. Obiteljsko je vijeće naravno zaključilo da je puno bolje da ja promijenim posao i radim negdje gdje ću konačno imati plaću od koje mogu živjeti. I dogodio se Ledo, koji je 80-ih bio vrlo uspješna kompanija i tada relativno visoko profitabilan biznis. Taj me je realni sektor u kojemu sam već u pola sedam ujutro morala biti na poslu i te kako promijenio. Taj sladoledni biznis ni u ono vrijeme nije bio državni. Tržište je bilo zaštićeno, ali je i u bivšoj Jugoslaviji bilo više proizvođača i morali ste biti uspješniji od drugih. Snjeguljica je i danas zakon, no svijest da moraš doprijeti do potrošača, da taj sladoled nije nužno dobro koje netko treba i da treba odraditi, u ono doba još rudimentarni, ali marketinški posao kako bi prodao tu Snjeguljicu, u mojoj je karijeri bila velika prekretnica.

:: Ipak niste počeli od skladišta i sličnih poslova.

Nisam baš od skladišta, ali sam počela od groznog posla u planu i analizi, sjedenja i izrade kalkulacija za proizvode. Predosadno, ali s tog mjesta možete ući u sve pore kompanije, dobijete pojam o troškovima, kontroli... i puno naučite. Ali sam u marketingu, rekla bih, bila najuspješnija.

:: I onda ste Ledo donijeli u Agrokor Ivici Todoriću.

Ne, to nije točno. U Ledu smo obavili redovitu pretvorbu nakon koje su vlasnici Leda zapravo bili radnici i menadžment. Iskreno, takav oblik upravljanja danas sigurno za Ledo ne bi završio uspješnom pričom jer su radnici više razmišljali kao radnici nego kao dioničari. U takvom bi odnosu snaga sigurno stradao razvoj. A onda je došao i rat, dvije teške godine za tvrtku, te je ulazak Agrokora u Ledo bio velik plus. Tom smo akvizicijom dobili novi kapital i uspjeli od jedne male tvrtke – kapitalno vrlo slabe, bez vrhunske opreme i mogućnosti da proizvede najbolje i konkurentne proizvode u konkurenciji čak 22 tadašnje kompanije – već u idućih pet godina osvojiti čak 70% tržišta sladoleda. Potpuno je obnovljen tehnološki park, stvorena nova distribucija... i to je danas ključno u svakoj Agrokorovoj akviziciji. Ljudi se pitaju zašto je Agrokor uspješan, a drugi nisu. To je zato što je vlasnik Agrokora od početka bio svjestan da bez promjene tehnologije, bez stvaranja novog konkurentskog proizvoda i, što je još važnije, bez podizanja znanja ljudi, neće biti dugoročno uspješne kompanije. I to smo u svim kompanijama obavili, a ne samo tranziciju vlasništva, koja se ponajprije doživljava kad je riječ o Agrokoru. Lako je mantrati da nam treba kapitala, no puno više nam treba znanja i poduzetničke hrabrosti.

:: Kakav je vaš odnos s Todorićem? Sjećate li se prvog susreta?

Naravno. Bilo je to upravo u Ledu. Bila sam direktorica marketinga i našli smo se u dvorani u kojoj smo obično imali sastanke uprave. Tada je prvi put nastupio kao novi vlasnik, iznosio svoje viđenje kompanije i već tada je svojom energijom na mene ostavio pozitivan dojam. Odmah se vidjelo da tome čovjeku nije bio samo cilj kupiti kompaniju, nego da ima viziju, da želi od nje napraviti najjaču kompaniju na sladolednom tržištu u Hrvatskoj i regiji i naravno da me to impresioniralo. Nije to bio dugačak govor, ali se i danas sjećam rečenica kako Ledo nije kupio da ga proda i izvuče vrijednost, da smo mi dobra tvrtka u koju će uložiti, dobar brend... Ivica Todorić i danas u kratkom roku može motivirati ljude. On ima taj poduzetnički entuzijazam koji nema baš puno ljudi u nas, a i kad ga imaju, malo ih zna kako ga realizirati.

:: A kakav je šef?

Rekli bih strog, ali pravedan. Iskreno bih rekla, zahtjevan. Ima strašno puno energije i zapravo je cijeli život fokusirao na uspjeh kompanije. Njemu je to i primarni, sekundarni i tercijarni cilj i činjenica je da i od drugih očekuje takav angažman. Nije sretan kad vidi da ljudi, pogotovo menadžeri, ne dijele njegov žar, entuzijazam i strast da pobijede i nepobjedivo.

:: Možete li mu se reći ne?

Ah. Ne baš tako kako pitate.

:: Kakva ste vi šefica? Lupite li šakom o stol?

Da. Jesam, pogotovo dok sam bila u operativnom biznisu. Nekad doista morate jer, kad upravljate s puno ljudi, nije ih jednostavno uvjeriti u nešto, pogotovo kod velikih promjena koje traže neku žrtvu. Ključ uspjeha menadžera jest da određenu promjenu odradi u roku, ali da zadrži entuzijazam i motivaciju ljudi.

:: Je li vas teško pratiti?

Ma nije. Iako moram priznati da biram suradnike, a jedan od ključnih elemenata u njihovoj selekciji jest da vidim i prepoznam energiju nekoga da će odraditi posao. Ponekad susrećete mlade ljude koji nemaju dovoljno znanja. Ako su tek došli s fakulteta, to i ne možete očekivati, ali kako dolaze u radnu sredinu gdje to znanje mogu steći, stalno ga nadograđivati i stalno se obrazovati, a mi jesmo takva sredina, onda je jako važno kakva je on osoba – kakav je materijal, kako mi to kažemo.

:: Je li takav materijal i čelnik Konzuma Darko Knez, koji je u Agrokoru počeo kao vaš asistent?

Darko ima sustavnost, upornost, analitičnost i sposobnost da sagleda puno veću sliku, što je jako važno u dugoročnom, dinamičnom i kompetitivnom biznisu kakav je retail i gdje zbog pritiska konkurencije i svakodnevnih promjena riskirate da u dnevnom donošenju odluka propustite zajednički krajnji cilj.

:: Kad ste došli u Agrokor, imao je 10.000 zaposlenih, a danas više od 70.000, gotovo 8 milijardi eura prihoda i cilj od 20 milijardi. Kako doći do te brojke?

Nije lako, to je dosta izazovno. Najvažnije je da imate cilj, viziju i jasnu strategiju kojima ste posvećeni, a ako niste, to nikad nećete ni postići. Sljedeći ključni element jest znanje. Vlasnik Agrokora uvijek je bio spreman puno plaćati i plaćao je znanje koje smo svi mogli dobiti jer se bez ljudi koji će to ostvariti, bez vještina i znanja na razini najbolje svjetske prakse teško možemo suprotstaviti konkurenciji.

:: Je li akvizicija Mercatora za više od pola milijarde eura bila najveći izazov s kojim ste se susreli u Agrokoru?

Dvadeset sam godina tu. Na svaku veliku promjenu u Agrokoru morate gledati u kontekstu vremena i okruženja u kojemu se ona zbila. Mercator je bio velik izazov, vjerojatno i najveći uspjeh Agrokora, golema strateška promjena i tek će za nekoliko godina i šira javnost biti svjesna zašto je sve to zapravo bilo bitno. No kad gledam unatrag, bilo je i trenutaka kad je Agrokor bio mali i neke su izazovne situacije izgledale puno nerješivije nego ta akvizicija. Akvizicija Mercatora bila je teška, kompleksna, dugotrajna i zahtjevna, ali je od početka bilo jasno da je izvediva.

Foto: Jurica/Galoić

:: Što vi smatrate svojim najvećim uspjehom?

Ja bih možda kao svoj najveći uspjeh u Agrokoru izdvojila akviziciju Frikoma, koja je također bila jedna od prekretnica u Agrokorovoj povijesti jer je to tada to bio prvi naš veliki iskorak u regiju. Naravno, da to nisam odradila samo ja, nego cijeli tim kolega na čelu s predsjednikom Agrokora gospodinom Todorićem. Danas, kad imamo već nekoliko regionalnih kompanija, taj uspjeh možda tako ne izgleda.

:: Krećete li sad, kako se najavljivalo, i na rusko, tursko... tržište?

Agrokor uvijek gleda dalje i sigurno će znati iskoristiti neku dobru mogućnost. Ovog trenutka fokusirani smo ponajprije na završetak procesa spajanja retaila kako bismo dobili rezultate koji su očekivani kroz akviziciju Mercatora.

:: Ima li kraja ekonomskoj krizi u Hrvatskoj?

Osobno mislim da ima. Posljednje brojke idu u prilog tome te bi 2015. mogla biti prijelomna po tom pitanju. Svaka promjena u pozitivnom smjeru u BDP-u, a onda i u rastu potrošnje i u turizmu, daju vjetar u leđa našem biznisu. To će doprinijeti i ključnom problemu, rješenje kojega se još čeka – a to je rast zaposlenosti. Tek onda ćemo moći reći da smo izašli iz krize.

:: Da ste vi premijerka, što biste promijenili, kako biste poboljšali poduzetničku klimu u Hrvatskoj, povećali zaposlenost, ekonomski rast, kreditni rejting...?

Nikad nisam imala ambicija biti u politici niti se baviti politikom. To je poseban svijet, dio naše društvene stvarnosti koji me nikad nije privlačio. Takva politička pitanja, a to je uvijek i stvar politike, a ne samo struke, radije ne bih komentirala.

:: A kako gledate na prvu hrvatsku predsjednicu?

Radosna sam zbog nje kao žena. Želim da ostvari sve ono što je htjela i najavila tijekom svoje kampanje i nadam se da će dobiti i podršku za to jer joj ona doista treba. Jako je važno da uspije ispuniti barem dio onoga što nam je obećala.

:: Kakve ljude najviše cijenite u životu?

Strog sam sudac. S obzirom na to da sam uvijek prema sebi bila stroga, takva sam i u procjeni ljudi, što nije dobro. U ovim godinama sada vidim da to nije dobro, da za ljude ipak treba imati malo više razumijevanja, biti malo mekaniji i da ne možeš sve ljude cijeniti istim mjerilom. U pravilu cijenim ljude koji rade. Rad je za mene prvo mjerilo. Volim ljude koji su vrijedni i pošteni – i koji vole ljude.

:: Kako ste kao samohrana majka, s obzirom na preranu smrt vašeg drugog supruga, uspijevali voditi uspješan biznis i postali druga najutjecajnija osoba na čelu megakompanije?

Sigurno da bez pomoći obitelji, moje mame, to uopće ne bi bilo moguće. Jedan je osjećaj kad dijete ostavite kod majke i odete na posao, a drugi kad ga ostavite kod neke nepoznate osobe. Uvijek sam imala podršku roditelja, što mi je bilo od velike važnosti da mogu raditi, putovati, biti na poslu, a ne razmišljati što se događa doma.

:: Jeste li kao majka stizali čitati priče?

Stalno smo čitali Trnoružicu. To je ona koja je spavala 100 godina pa kćer Lanu i danas zbog toga zezam.

:: Znači, ipak ste imali vremena i za obitelj?

Morala sam. Nije to bilo svaki dan. No ja sam uzrok i što moja kći, koja je odrasla i završila arhitekturu, danas ima bioritam da je noću dugo budna. To je zato što je mene dugo čekala da dođem s posla i poslije bi se razbudila, razigrala. Ujutro je, naravno, bilo problema.

:: Osim arhitekture, ona je danas i u modnom biznisu s dečkom dizajnerom Lukom Grubišićem.

Imaju svoj brend Lokomotiva, a ponešto kreiraju i za mene. Ove zime sam za svoj veliki rođendan dobila krasni kaput koji je predstavljen na Cro-A-Porteru, ali je bio šivan za mene.

:: Na poslovnoj sceni i inače izgledate glamurozno. Primjećuje se da volite žive, svijetle boje, ružičasto, crveno...

Volim. Što sam starija, žive mi boje pomažu da se osjećam bolje, čak mi se čini da i na druge ljude djelujem bolje kad dođem u živim bojama i baš sam zadovoljna.

:: Odakle inače crpite energiju?

Mislim da sam genetski takvih predispozicija. To nije nešto što se da iskreirati ako to nemate. Imala sam takvu baku, moja je mama takva. Ima 82 godine i sama sve radi, kuha svaki dan, brine se o sebi... Jednostavno se ustanete ujutro i ne pitate boli li me danas nešto. Ako imate cilj, dignete se i radite. Spavam malo, što nije dobro, samo pet-šest sati dnevno, ali to planiram u nekom sljedećem razdoblju promijeniti.

:: Imate li vremena za opuštanje?

Obvezno šetam svaki dan, kad god sam u Zagrebu, a kod mame imam vrt u kojemu sadim cvijeće. Obožavam rad u vrtu. Kontakt sa zemljom me opušta. Slušam glazbu, šetam, volim more, plivam...

:: Kad gledate unatrag, biste li išta promijenili u životu? Jeste li ikad poželjeli raditi negdje drugdje?

Poznata sam kao osoba koja se gotovo nikada ne kaje za odluke iz prošlosti. Uvijek mislim da sam u tada danim okolnostima donijela najbolju odluku.

:: Koga vidite kao nasljednicu najmoćnije žene u biznisu?

Teško mi je to sad reći. S različitih aspekata različite žene možete proglasiti najmoćnijima i nećete pogriješiti. Svaka je u nekom segmentu najmoćnija, bilo da iza sebe ima financijsku snagu, snagu nekog poslovnog sustava ili političku snagu. Puno je kandidatkinja.

:: Kakva ćete biti baka?

Jedva čekam da postanem baka. To je velik izazov. Morate imati neki motiv da želite doživjeti stotu, a meni su to unuci i nadam se da ću ih uskoro imati. Nisam se nauživala vlastitog djeteta i sad samo mislim kako da se „dočepam" unuka, kojima želim sve nadoknaditi.

>> Puljić: Velikima tek mali dio novca iz fondova EU

Komentara 4

Avatar zgdomorodac
zgdomorodac
08:37 16.02.2015.

Je uspjela je u agrokoru jer je odabrana a gdje taj agrokor ima uspjeha osim u hrvatskoj i okruzenju il kak bi josipovic rekal regionu haha bas me zanima zakaj se ne probiju na zapadno trziste ak su tak pametni

KE
kelsoss
10:03 16.02.2015.

Dirljiva priča. Naravno gospođa nije ni jednu riječ rekla kako je moguće da je jedan prodavač cvijeća postao najbogatiji čovjek u Hrvatskoj koji živi u dvorcu i koji ima imovinu vrijednu milijarde kuna. Pa odgovor je jednostavan. Trebao si samo se uvlačiti Tuđmanu da bi dobio povoljne kredite i za bagatelu pokupovati brdo tvrtki koje je društvo u socijalizmu stvaralo desetljećima.

GP
gecma purger
10:33 16.02.2015.

Kaj gospođa ne priča kako su prije gosp.Todoriča dest bivših poslovođa dučana uplatilo po 200 000 dm da kupe konzum i preko noći je došla naredba da je Todorić vlasnik,onda je dvije godine vračao njihov dug u robi.Imala je sreće i dali bi isto napravila da je bila u TPK.PRVOMAJSKOJ.KAMENSKOM.VENTILATORU.ELEKTROPROMETU...............

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije