Ante Babić domaći je ekonomski stručnjak. Bio je na nizu funkcija, od glavnog državnog stratega, tajnika Hrvatskih izvoznika do tajnika Udruženja stranih ulagača. Sada je, kako u šali kaže, guru ili ‘samo’ makroekonomist. Posljednjih godina svjetska ekonomija neprestano je u fokusu, bilo da se radi o velikoj ekonomskoj krizi, krizi eurozone, nizu posljedica koje te krize izazivaju ili posljedičnim šokovima na burzama... Posljednji burzovni potres izazvala je Kina i neminovno je pitanje kako se to odražava na svijet. Upravo s Antom Babićem pročavrljali smo o razlozima i posljedicama kineskog crnog tjedna, ali i globalnim i tehnološkim dionicama te hrvatskoj budućnosti.
:: Kina nakon desetljeća rasta zadnja dva kvartala usporava. Crni ponedjeljak uzdrmao je burze diljem svijeta, neki svjetski mediji nazivali su to i raspadom Kine... Što se zapravo događa?
Mislim da su se svjetski financijski mediji, osobito američki, okomili na Kinu bez velikog razloga jer je Kina usporila rast i nisu nikako drugačije mogli osigurati ublažavanje usporavanja nego devalvirati juan. Treba podsjetiti kako je indeks Dow Jones u vrhu prije 2008., dakle prije krize, imao rekordnih 13.000 bodova i u krizi je pao do 10.000 bodova. Kako je Amerika rasla, prešao je 13.000 i prije ovoga u Kini prešao čak i 16.000 bodova. Mnogi moji kolege i ja upozoravali smo da su američke i svjetske dionice možda ipak malo precijenjene, odnosno da im je vrijednost malo prenapuhana. Moralo je doći do korekcije prema 14.000-15.000 bodova, koliko mislim da bi Dow Jones trebao iznositi. Maliciozno je što su prstom uprli u Kinu, ali tako je to.
:: Ipak, Kina usporava? Mogli bismo reći da postoje neke nestabilnosti u njihovoj ekonomiji.
Kina raste manje od 7 posto godišnje, što je za njih zapravo “recesija”. Dekade rasta dovele su do uskih grla kao što su infrastruktura, okoliš itd. Uska grla dovela su do iznimnog zagađivanja i troškova liječenja koji dižu cijenu rada. Vrijeme je da se Kina prestane industrijalizirati te da se konsolidira i postane održivija.
:: Znači, radna snaga više nije jeftina, bi li Kina mogla prestati biti zanimljiva mnogima kao proizvodna velesila?
Kina je u posljednja dva desetljeća postala “tvornica svijeta” i trebat će dekade da izgubi taj primat. Međutim, više nadnice značit će da će Kina morati odabrati svoje komparativne i konkurentske prednosti. S druge pak strane, veće plaće Kineza označavaju veću kupovnu moć i veću potrošnju. Zamislimo samo da dio Kineza sa srednjim i višim plaćama zamijeni bicikl automobilom – to znači milijune automobila. To je novo tržište koje će Kina zadovoljiti domaćom proizvodnjom ili onom iz uvoza.
:: Hoćete reći da se ne treba brinuti o Kini i njenoj hiperekspanzivnoj monetarnoj politici i možebitnoj prezaduženosti?
Tako je, ne treba. Sjetimo nekih rasprava otprije pet godina, čak su Amerikanci tvrdili da je juan precijenjen i da ga treba devalvirati. Kina ima snažnu štednju koja je puno veća od potrošnje – slično kao Japan. Povećavanje kupovne moći prosječnog Kineza neće se prelijevati u potrošnju kao što je to slučaj na Zapadu. Vjerujem da je tako i zbog specifične religije i filozofije (budizam, konfucijanizam).
:: Rekli ste da su se financijski mediji maliciozno okomili na Kinu, na koga su zapravo trebali, što se događa na burzama i zbog čega su dionice precijenjene??
Svijet nakon globalne financijske krize 2008.-2010. nije ništa naučio. Naime, najveći problem zapravo je stvorila pohlepa bankara i financijskih menadžera koji su se, zbog smanjivanja prinosa normalnih klasa imovine u normalnim vremenima, okrenuli sub-prime hipotekama. A one su jako rizične kao nova klasa imovine koja može povećati prihod i zaradu njihova fonda ili banke, a time i njihov bonus. Dok se god ne reguliraju, ne samo po zemljama nego i globalno, investicijske banke i fondovi te stavi kapa na bonuse, a omjer zarade menadžera i prosječnog radnika u tvrtki ne stavi u razumne okvire, imat ćemo i dalje isti problem. Financijski sustav koji u razvijenim zemljama nosi i više od 20% neodrživ je zbog nereguliranja ulaganja i bonusa. U Americi se tek bojažljivo priprema regulacija koja bi sredila ulaganja, ali ne vidimo nikakavu inicijativu (osim u Švicarskoj) za ograničavanje omjera bonusa menadžera i prosječne plaće u poduzeću.
:: Može li se u priču uopće ubaciti Hrvatska?
Mi smo jako brzo uveli bonuse u bankarstvo i fondove, ali mi se čini da regulacija ulaganja i rizičnosti nije na razini – pogledajmo samo portfelj hipotekarnih zajmova banaka ili portfelj kredita u švicarcima.
:: Vratimo se svijetu i precijenjenim dionicama. Postoji bojazan da se dionice tehnoloških tvrtki također prenapuhuju?
Tehnologija je postala jako važna u svijetu koji je opterećen globalnim zatopljavanjem i traži se svaka mogućnost povećanja održivosti. Tehnološke dionice imale su mjehurić 1990-ih kada je svaka novoosnovana dot-com kompanija vrijedila milijune, ali se taj mjehurić ispuhao i vrijednost tehnoloških kompanija odražava njihovu važnost u pronalaženju veće održivosti, bilo da se radi o letovima u svemir, čuvanju energije ili povećavanju efikasnosti slanja paketa uz pomoć dronova – pri čemu je najnoviji trend razmišljanja o vodenim dronovima (dronovima koji plove) u koji bismo mi s brodograđevnom tradicijom mogli uskočiti. Dakle, ne mislim da su tehnološke kompanije precijenjene.
:: Kako je moguće da je Elon Musk u 30 mjeseci 14 puta uvećao vrijednost svog biznisa, je li on poslovni genij ili nešto ne štima s kompanijom? Kako je moguće da Tesla Motors toliko vrijedi ako u toj tvrtki nema naznaka ni profita ni pozitivnog cash flowa?
Ulagači prepoznaju koncept. Koncept “seksi” vozila na struju koje se proizvodi u malim serijama podiže potražnju. To je valjda dovoljno za ulagače. No mislim da je koncept Tesla Motorsa zapravo potraga za održivom baterijom, a tko napravi održiv sustav za dugoročno čuvanje energije, pronaći će “sveti gral” energetičara. Investitori još uvijek vjeruju da je Musk na dobrom putu. Meni je veći problem što smo mi toliko izvan tijekova da je moguće da Matu Rimca nisu prepoznali ulagači.
:: Analitičar ste već dvadesetak godina, pratite burze, svjetske krize, kako gledate na hrvatsko gospodarstvo i kada bismo mogli konačno malo predahnuti i izaći iz krize, one koja se ogleda u standardu života, a ne samo brojkama?
Žao mi je što smo mi zemlja s rekordno dugom krizom. Nijedna zemlja nije imala više od 2-3 godine negativna kretanja BDP-a, a mi 7 godina. Ove godine pokazuju se pozitivne brojke jer smo toliko potonuli u ovih 7 godina smo izgubili više od 15 posto realnog BDP-a, a lagano nas je zapljusnuo val iz EU. Mi smo rukavac europskog mora i, kad se tamo digne plima, to podigne i naš mali kaić. Međutim, mi godinama nismo radili na tom našem kaiću – ne provodeći reforme, već samo govoreći o njima, naš je kaić postao ruzinavi brod i valu iz Europe treba sve više da ga podigne. Žalosno je što bi se, da se sve pipe zatvore i poradi na efikasnosti (ponajprije državnog i javnog sektora), moglo rasti i dvoznamenkastim stopama. No tako je mnogo BDP-a i imovine u rukama države i, kolika je politička nevoljkost da se to prepusti nekom tko će time efikasnije upravljati, ovdje će i sljedećih deset godina biti mlako: prosječan rast 1-2 posto pa ćemo tek nakon 10 godina doći do razine iz 2008. godine. Nadu da će to trajati kraće daju samo članstvo u EU i “batine iz Bruxellesa” koje nas čekaju već sljedeće godine.
>>Ante Babić novi tajnik Udruženja stranih ulagača u Hrvatskoj
>>Ante Babić imenovan novim direktorom Business.hr-a
Generiranje krize je postao nas stil i način života do konačnog kraja. Tko misli daće se Grci izvući iz krize neka klika minuse.