Prije nekoliko godina pozvala me kolegica da pomognem nećakinji prije upisa na faks:
– Ti si ono imala logiku u srednjoj? Daj, riješi ova pitanja, takva ćemo imati na prijamnom, a nisu učili u školi.
Upisivala se na pravo i nekako mi nije bilo jasno da baš testiraju logiku, pa nemaju je sve škole, ali, što ja znam. I vrtim u glavi račune sudova, vizualiziram Gaju Petrovića, ali prvo pitanje mi i nije jasno. Parafraziram: Koji je od četiri ponuđena broja u odnosu na broj 3236 isti kao ATENA u odnosu na ANETA? Logika? O čemu govori ova maturantica, ovo je “obično” zaključivanje. Razmisli i zaokruži. Zar se bojiš misliti? Konstantno snižavanje kriterija u školi simbolički provedeno kroz sindrom teških torbi učenike zaglupljuje, a podržavanje intelektualne indolencije, što se radi, zapravo ih vrijeđa.
Jesu li pitanja bila primjerena? Da, trebali su pročitati, razumjeti, naći u tekstu, zaključiti. Bi li im bilo lakše nabubati da je, primjerice, Petrarca bio strastveni planinar? Znanje ne boli, viši oblici učenja su ljudsko odličje pa ajmo ga iskoristiti. A sva simplifikacija gdje nije bitno što misliš nego što ti biva kazano i ova, ajmo reći, moralna panika koju diže politika, e, ja to jednostavno ne lajkam. Je li sada razumljivije?
Prilično :-) Lajkam.