U CERN-u, Europskom centru za nuklearna istraživanja, u kojem je pokrenuta milijarde eura vrijedna potraga za Božjom česticom iz koje je nastao svemir, dogodili su se prvi sudari snopova protona. Kad su to na zaslonima pokazali rascvjetali grafikoni u različitim bojama, kaže vijest, “znanstvenici su ustali sa stolaca i gotovo euforično zapljeskali.”

Koje profaniranje! Opis toga pljeska može biti identičan opisu oduševljenja nakon Messijeva gola. Francuski filozof Guenon drži da profane suvremene znanosti, svedene na eksperiment, kvantitetu i fizičku mjerljivost, nemaju svoje sveto utemeljenje, pa tako nemaju ni ljudsku ni božansku svrhu.

Ali mogu imati sotonsku motivaciju, a Sotoni nije ni do čega drugoga doli do nijekanja Boga kao Stvoritelja svijeta. I ništa mu nije tako drago kao senzacija, estrada, učinak na prvi pogled, zanos trenutka koji je spreman uništiti svaku tradiciju i vječnost. Nakon otkrića da atom nije nedjeljiv, da postoje gama-zrake, x-zrake, radioaktivnost i elektroni te nakon drugih prevrata u fizici, eksperimenti u CERN-u trebali bi odgovoriti na pitanje o tome zašto uopće išta postoji, je li Božja čestica materijalna ili nematerijalna – prije nego što se pomire s time da je u temelju svijeta znanosti nedokučiva. Kad biste istraživače i znanstvenike u CERN-u i one koji ih financiraju upitali što to očekuju, i u najsmjelijim odgovorima rekli bi da ono što rade – rade kao ljudi i da ono što će dobiti ne može biti rezultat drukčiji doli onaj koji je ljudima shvatljiv. Prema tome, oni ne mogu izvan ljudskih granica, a upitajmo se – što još svijet ima u tim granicama?

Ima posvudašnje nijekanje upravo Boga i ljudi, njihovih elementarnih potreba za stanom, hranom i vodom. Okrenite glavu od čovjeka i jurišajte na Boga, na njegovu česticu, otkrijte je i tako se izjednačite s njim – kao da je upravo to moto znanstvenika u CERN-u i kao da je taj moto prepisan iz mladenačkijih sotonističkih pjesama Karla Marxa koje će se kasnije pretočiti u veliki revolucionarni, komunistički pokret u kojem će biti smaknuto više od sto milijuna nevinih ljudi. Svi ti znanstvenici koji sjede u Centru imaju ili su imali svoje roditelje, imaju neke relacije u obitelji, sa suprugama, djecom, s prijateljima, s okolinom u kojoj žive, imaju neke spoznaje o stanju i stanjima suvremenoga čovjeka i svijeta, te posve sigurno znaju da su njihova istraživanja samo zadovoljavanje znanstveničkih apetita koji postoje mimo bitnih pitanja i nevolja čovječanstva.

I dok se nacije, vjere i civilizacije doslovno kolju po Iracima, Afganistanima i drugim Bliskim istocima, po Moskvama, Londonima, Njujorcima, dok milijarde ljudi gladuju, umiru u neimaštini, nehigijeni i epidemijama zlokobnih bolesti, dotle veleumovi Zapada u CERN-u sudaraju snopove protona i na prve uspjehe skaču i plješću kao na efektne golove. No dobro, kad vas već ima tko financirati, radite što vas je volja, ali nam to ne prodavajte kao ljudsko dostignuće, kao korist za čovječanstvo, nego priznajte da se zabavljate, da je vaš “veličanstveni” pokušaj da otkrijete tajnu nastanka svemira i da se tako izjednačite s Bogom tek manipuliranje praznom ljudskom radoznalošću koja ne zna što bi sa sobom i kad se tajna koja ju je privlačila otkrije.

Možda je u biti čovjeka da u znanosti postane najambiciozniji kad iz nje posve izuzme ljude ili ih, štoviše u njoj zloupotrebljava. Ta se pretpostavka uvelike ostvarivala u totalitarnim režimima. Pa sam stoga uvjeren da bi za sotonske eksperimente u CERN-u i njihova moguća otkrića i uspjehe najviše oduševljenja pokazivali Adolf Hitler i Josip Visarionovič Staljin, dva najveća bezbošca i zločinca u povijesti čovječanstva.