Jedan mi je prijatelj rekao kako je ovih uskrsnih dana slušao propovjednika u Vatikanu koji je o CERN-u, nuklearnom centru u kojem se traga za Higgsovim bozonom, govorio kao da prepričava moju prošlotjednu kolumnu “Vražja Božja čestica”. No slaba je to utjeha kraj desetaka, pa i stotina negativnih reakcija na moj tekst. Da sam znao da će imati takav odjek, bio bih puno obzirniji.

Doista, zašao sam u područje u koje se slabo razumijem, ostalo je tek nešto malo znanja iz fizike što sam ga stekao u školi. Pa ipak, ne moramo biti stručnjaci za fiziku da bismo imali stavove o eksperimentima znanstvenika kojima se pridaje opća, planetarna važnost, i koji odjekuju kao dodjele “Oscara” ili Messijevi golovi te su novinska činjenica za masovnu uporabu. Ako čovjek pročita određen broj tekstova o Higgsovu bozonu i o eksperimentima u CERN-u, i s malim znanjem fizike može shvatiti kako se traga za česticom koja je bila odlučna u nastanku svemira.

Dovoljno da se izrazi moralni stav o tom pokusu i kaže svoje mišljenje. Uostalom, samo jedno mišljenje iza kojeg ne stoji ni redakcija niti bilo koja moć koja bi imalo naudila znanosti, fizici i CERN-u, koja bi prerasla u protuznanstveni pokret ili raspoloženje. Stoji samo – kolumnist. Pa, premda mogu računati i na one koji se sa mnom slažu, iznenadilo me toliko protivljenje. Očito, ni Bog, ni ideologije, ni politika, ni bilo koja druga područja nemaju takvu mitsku snagu i nepovredivost kakvu ima – znanost. Pa premda je, na primjer, Huxley pisao o znanstvenicima koji mogu postići vrhunske rezultate, ali im neke sposobnosti ostanu zakržljale, znanost treba poštovati. Pa premda nuklearna, kemijska i ina oružja kojima je učinjeno toliko zla nisu djelo časnih sestara i pjesnika, nego znanstvenika, znanost treba poštovati. Jer, mogu zamisliti kako mnogi ljudi beskrajno vjeruju u znanost, ali i u najplemenitije ljudske vrijednosti, te mogu zamisliti kako vjeruju i u nevinost eksperimenata u CERN-u. Zbog takvih ljudi mi je krivo što sam se upustio u pustolovinu negativnog suđenja o potrazi za “vražjom Božjom česticom”. Ali nipošto ne prihvaćam znanost kao svetu kravu, kao nedodirljivo područje.

Odavno o znanosti i tehnici postoje i mišljenja kako one nisu same sebi svrha, kako nisu ljudski cilj, nego sredstvo i kako čovjeka nestaje gdje se te uloge zamijene. Stoga se ne odričem prava posumnjati i u svemirska istraživanja i u eksperimente u CERN-u u vremenu dok se elementarne čovjekove svrhe na Zemlji niječu, gaze i zapuštaju. Gola statistika pokazuje: dok znanost i tehnika napreduju, čovjek nazaduje! Milijarde gladnih, milijuni umirućih u neimaštini, nehigijeni i nedostatku liječničke skrbi! A stanje i brojke se ne poboljšavaju, nego pogoršavaju! Zbog grabežljivog iscrpljivanja siromašnih zemalja njihovim stravičnim sudbinama plaća se i – vrhunska znanost! Svemu tome unatoč, bio bih posve smiješan kad bih tvrdio da od tehnike i znanosti čovječanstvo nema koristi. Napokon, može je imati najviše baš u poboljšanju ljudskoga života na planetu.

Da takva poboljšanja nema – uvjeravamo se svako malo u priopćenjima različitih svjetskih službi i ustanova i u medijima. U mojoj se prošlotjednoj kolumni očito nije vidjelo poštovanje prema znanosti i znanstvenicima, koje mi inače ne nedostaje. Bit će zato što sam eksperimente u CERN-u vidio kao goli znanstvenički mit, kao znanstvenički show u vremenu koje ujedinjuje najtragičnije stanje čovječanstva u povijesti i vrhunska dostignuća znanosti i tehnike. Premda mi, dakle, nije bio cilj nijekati znanost, ne možemo zatvoriti oči pred nesretnim stanjem svijeta u kojem se zbivaju njezini pothvati pod pokroviteljstvom istih ljudi koji su za to stanje krivi.