Nakon nedavne kninske političke predstave, Veljko Džakula postao je glavnim akterom ovdašnjeg teatra političkog apsurda i medijskim političkim faktorom. Pa i temom ovoga napisa. No, samo uzgred, jer je Veljko Džakula problem političke higijene i više svjedočanstvom apsurda hrvatske politike nego njezinim stvarnim akterom. U toj politici, Džakula je egzemplar neviđene političko-medijske preobrazbe. Od vođe velikosrpske pobune u zapadnoj Slavoniji, najprije je postao “mirotvorcem”, potom “priznatim humanistom”, a na koncu, eto, i sudionikom priredbe u Kninu i nekim novim oličenjem “međunacionalnog pomirenja”.
Nakon što ga je hrvatska vojska poslije oslobođenja zapadne Slavonije zatekla i zarobila u neprijateljskoj uniformi, zahvaljujući nekim moćnim zaštitnicima u Zagrebu, odmah je aboliran i pušten. Nikada, pak, nizašto nije odgovarao premda je bio u vrhu vlasti tzv. Republike Srpske Krajine! Nikada nije ni objasnio gdje je, zašto i kada ubijen mirni, debeljuškasti dobričina doktor Ivan Šreter! Moglo se pretpostaviti da je Džakula kao vlast u Pakracu znao zašto je Šreter odveden na Bučje i gdje je i zašto ubijen. Je li ubijen samo što je bio predsjednik tamošnjega HDZ-a ili i zato što je još davno prije rata onom penzioniranom oficiru JNA u zdravstveni karton upisao da je “umirovljeni časnik”?
Apsurdi su hrvatske politike gotovo neiscrpni. Džakula je jedan od njih. Dobro se zna i ime ubojice Gordana Lederera pa hrvatsko pravosuđe, usprkos tome, nikada nije zatražilo ubojičino izručenje. Naprotiv, i on je aboliran kao i Džakula. Da je Džakula bio nešto utjecajniji među Srbima koji su ostali u Hrvatskoj, mogao je i on, unatoč tome što je bio u krajinskoj vlasti i što je uhapšen u neprijateljskoj uniformi, postati saborskim zastupnikom poput Vojislava Stanimirovića i Ratka Gajice. Za Hrvate je biti u nekadašnjoj vlasti RSK isto što i za Srbe nekada biti u vlasti NDH. Ono što je u kolektivnom srpskom pamćenju NDH, u hrvatskom je slično RSK. Bi li se moglo dogoditi nakon partizanske pobjede da neki visoki ustaški dužnosnik bude aboliran i da još uđe u Sabor? Hrvatska se vlast pokazala apsurdno demokratskom, premda su je upravo oni koji su protiv nje krenuli u rat optuživali da je ustaška.
Džakula čak govori o tome da bi trebalo razmišljati o podizanju zajedničkog spomenika Hrvatima i Srbima poginulima u Domovinskom ratu! Kada je nešto slično predlagao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, da bi trebalo učiniti u Jasenovcu, tj. obilježiti stradanje Hrvata koji su bili i na partizanskoj i na ustaškoj strani, ta je ideja “dočekana na nož”. Razbjesnili su se svi ovdašnji “borci za ljudska prava”, osuđujući takvo što jer da je to “miksanje kostiju” zločinaca i žrtava. Danas na Džakulinu ideju svi šute jer je na djelu potiranje velikosrpske krivnje za početak rata pa onda i brisanje razlike između zločinaca i žrtava. Događa se relativiziranje krivnje srpskih iredentista za rat protiv Hrvatske. I Džakulin dolazak u Knin mogao bi se shvatiti kao sastavnica toga relativiziranja. Zbog toga i kninske priredbe, što napisa jedan forumaš, sve više sliče parastosu u Oluji poginulim Srbima nego slavljenju hrvatske ratne pobjede.
Poginuli se Srbi često krivotvore kao “civilne žrtve”, premda je u ratu protiv Hrvatske najdosljednije ostvaren boljševički princip “naoružanog naroda”. Treba žaliti svakog ubijenog civila, jer je i takvih bilo, ali se treba sjetiti i ženturača koje neuniformirane čuče za mitraljezima i slikaju se za srpsku televiziju hvaleći se da “ustaše mogu dalje samo preko njih mrtvih!” One su odavno ostavile mitraljeze, ali ostale su televizijske snimke, kao uostalom i snimke zarobljavanja Veljka Džakule. U Kninu se i dalje svakoga kolovoza mogu priređivati politički igrokazi, no sjećanja, a i te snimke, svjedoče da je gotovo sve nekoć bilo drukčije nego što to kreatori povijesnoga zaborava žele.
Treba žaliti svakog ubijenog civila, jer je i takvih bilo, ali se treba sjetiti i ženturača koje neuniformirane čuče za mitraljezima i slikaju se za srpsku televiziju hvaleći se da “ustaše mogu dalje samo preko njih mrtvih!”
Komentara 128
KL
niti jedan srbin nikada nije volio Hrvatsku niti ce.
Nije doslo do pomirenja sinova ustasa i partizan nikad.Zato vecina Hrvata ide u Cavoglave na proslavu a niko u KNIN , kad se stvarno sinovi pomire bice drugacije,ali nemozes to sa ljudima koji su prodali naciju za KP .
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
"ali se treba sjetiti i ženturača koje neuniformirane čuče za mitraljezima i slikaju se za srpsku televiziju hvaleći se da “ustaše mogu dalje samo preko njih mrtvih!”" KONAČNO!!! Hvala vam što ovo pišete. Jer jedna od najgorih, oprostite na izrazu,, bljuvotina koje svako malo moramo slušati je o "nevinom narodu i starcima". A kad god pogledaš stare snimke na TV-u (pa ti je jasno zašto ih tako rijetko emitiraju), ta "nevina" starčad maše oružjem i junači se! U čemu je razlika između njih i vojske? Nikakva, bili su spremni ubijati, a sigurno su to i radili, jednako kao i srpska vojska.