Predaja Gorana Hadžića, u nekakvom Krušedolu gdje ga lokalci nikada nisu vidjeli, kao i u slučaju “hapšenja” Ratka Mladića u istom takvom Lazarevu, dio je igre, pa to “kao” hvatanje i treba nazvati pravim imenom. Predaja označava i dovršetak prve faze plana srbijanske politike. One u kojoj je, putem dogovora s političkim strategijskim partnerima i putem suradnje s Haaškim tribunalom valjalo dokazati da Srbija stasa u uljuđenu europsku zemlju koja nema nikakve veze sa sablastima nedavne prošlosti. Forma je zadovoljena i tople čestitke s obećanjima o ubrzavanju kandidature Srbije prema EU stižu, naravno prvo od notornog ljubitelja službenog Beograda, švedskog MVP-a Carla Bildta, ali i od EU Barrosa i Rasmussena iz NATO-a. Predsjednik Boris Tadić taj je dio plana obavio izuzetno brzo. Presude Tribunala idu mu naruku.
Prvo je, proljetos bio upozorio da bi oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču zakomplicirala političku situaciju u regiji. Onda su hrvatski generali drastično prvostupanjski kažnjeni. Pa je, zauzvrat, naglo pronađen Mladić i poslan u Haag. Nakon kratke stanke, Tribunal je nenadano pustio Šljivančanina na slobodu.Nekoliko dana poslije Srbija je “pronašla” Hadžića i svi sada govore – uhvaćen je posljednji haaški bjegunac. Službeno, Srbija je promaknuta i svi slave zatvaranje “najbolnijeg poglavlja europske povijesti”. Svjetska politika time pečati problem i proglašava “kraj rata”.
Što se Haaga tiče, uz još nekoliko tekućih procesa Srbima i Hrvatima, koji će potrajati godinu-dvije, s Mladićem i Hadžićem dobiva, povrh toga, još nekoliko godina opstanka. Više stotina ljudi iz pravosudnog aparata Tribunala nastavit će svoj dobro plaćeni posao, za koji je svijet u 15 godina izdvojio od milijardu do milijardu i pol eura. Nakon što haaške presude prilično uravnoteže krivnju agresora i žrtve, Srbiji ostaje još problem tužbe RH za genocid pred drugim haaškim sudom. Tu se Tadić oslanja na razumijevanje s pacifiziranim hrvatskim predsjednikom Josipovićem, koji ponavlja sintagmu o “nesretnom ratu” i nikada ne navede tko je bio agresor. Srbija tu, naravno, predlaže obostrano povlačenje tužbi za genocid. Konsolidacijom odnosa s Tribunalom, neprocesuiranjem bivšeg zapovjednog vrha JNA, jačanjem državnih institucija Republike Srpske te uvrštavanjem rješavanja (materijalnih) zahtjeva Srba u RH u obvezu predviđenu monitoringom EU, Tadić dolazi u dominantnu poziciju. Nastavit će je koristiti. U Beogradu se plan baš i ne skriva.
Srpski akademici (tu je i Borisov otac Ljuba Tadić) javno planiraju da, kada bude dokraja utvrđena RS, da će se politika prebaciti na povratak tzv. planu Z-4, time i povratku politici stvaranja autonomije Srba u RH. Politički, ostvarivanje zahtjeva počet će žešćim stavom Srbije da RH treba prekinuti službeno obilježavanje Oluje. U Hrvatskoj je 5. kolovoza više od slavljenja praznika pod nazivom Dan domovinske zahvalnosti. Nakon presuda Gotovini i Markaču, predaje Mladića i Hadžića Haagu, logika kaže da će Tadić krenuti na najjači preostali simbol pravedne borbe Hrvata protiv agresije iz Beograda – na Oluju.
Nakon presuda Gotovini i Markaču, trgovine s predajom Mladića i Hadžića, logično je očekivati da će Beograd zatražiti prestanak obilježavanja Oluje
Komentara 53
Za Srbe se barem oduvijek zna i znalo se je gdje su i što su i tko su nama Hrvatima! Ali kako s domaćim, hrvatskim izdajnicima? Bio sam redovit na proslavi Oluje u Kninu, ali sam nakon prošlogodišnjeg slavlja u u kojem su glavnu riječ imali Bebić, Kosor i Josipović, ili preklani Mesić, shvatio da mi /nama braniteljima tamo ni nije mjesto! Jer baš su oni, posljednja hrvatska vodeća politička garnitura učinili sve da se spomen na Oluju, na ljude koji su je osmislili i na one, koji su je proveli, od glave do repa, zatre, da zaživi princip jednake krivnje! Da se ne zna tko je, protivno konstituciji bivše države i međunarodnim sporazumima, uspostavio još jednu srpsku kvazidržavicu, poubijao i protjerao Hrvate, odatle držao kao taoce (i ubijao) nekoliko godina Hrvate u gradovima na dometu topništva i pripremao još jedan genocid (na Bihač, poput Srebrenice).
Za prestanak obilježavanja Oluje, ne treba tadić - za to se zdušno \"brinu\" domaći levi izdajnici i petokolonaši, koji bi najradije ukinuli i cijelu Hrvatsku
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Srbija je već zatražila u tužbi pred Međunarodnim sudom ukidanje slavljenja Oluje u Hrvatskoj tako da to nije nova vijest. Oni mogu zatražiti što god žele pa i uz svesrdnu pomoć nekih europskih država ali političari koji predstavljaju Hrvatsku suu ti koji mogu njihove zahtjeve prihvatiti ili ne. Jer praksa je predstavnika političke elite u nas da ispred interesa Hrvatskog naroda stavlja interese svih ostalih. Politička elita se boji ukinuti sramotan Zakon o općem oprostu...a ima još toga recimo Zakon o nacionalnim manjinama koji je orginalan u svijetu. Zanimljivo u drugim državama vlast se uglavnom boji da ne povrijedi interese većine tj.svoga naroda dok kod nas to nije slučaj...