Kad pišemo o hrvatskim političarima koji ne razumiju osnove funkcioniranja slobodnog demokratskog društva i tržišne ekonomije, često smo prestrogi.
Zaboravljamo da su najnaprednije zemlje na puno drugačiji način gradile današnje političke sustave; normativne okvire kao i prateću mrežu državnih institucija. Kada neki od ključnih ljudi u vladi premijera Zorana Milanovića misle da i dalje država treba biti glavni poduzetnik te guraju teze da su upravo oni ti ljudi s misijom koji će izgurati nove velike projekte jer ti projekti jednostavno moraju ići, trebamo ih zapravo doživjeti kao ljude koji su prestari da zaborave pravila igre iz prošlog, autoritarnog socijalističkog sustava.
Taj sustav u osnovi je bio duboko ekstraktivan (usmjeravao je nacionalno bogatstvo u skladu s partijskim odlukama), a upravo zbog toga i neuspješan. Odluke su donosili partijski moćnici koji su jako dobro “znali” zašto neki projekti “moraju” ići i tko što treba raditi.
Mogli bismo se kladiti da je u glavama tih naših “političara s misijom” vrhunac modernosti američki predsjednik Franklin D. Roosevelt jer je izvukao Sjedinjene Države iz velike depresije nizom mjera poznatim kao New Deal. S obzirom na to da i naši misionari vjeruju kako prolazimo kroz hrvatsku veliku depresiju, vjerojatno sanjaju da baš kao F. D. Roosevelt donose nacionalni akt oporavka industrije, osnivaju administraciju za javne radove i kreću u akciju s nizom megalomanskih infrastrukturnih i energetskih projekata.
Međutim, naši političari-misionari, iznikli iz partijskog poduzetništva, jednostavno ne vide da stvari nisu tako jednostavne te da dugoročni uspjeh Amerike nisu zajamčili veliki Rooseveltovi infrastrukturni projekti.
Roosevelt je, primjerice, gurao i Social Security Act. Išao je, znači, niz dlaku sindikatima te je postavio temelje socijalnog sustava u SAD-u, dok naši političari, objektivno gledano, moraju ići u vrlo oštre sukobe sa sindikalnim vođama koji su zaboravili da javni sektor nije sam po sebi nekakva viša svrha i smisao postojanja cijelog društva.
Nadalje, moglo bi se reći da je Roosevelt podjednako premoćno pobijedio na izborima kao Kukuriku koalicija te je podjednako agresivno kao, recimo Čačić, pokušao koristiti tu izbornu legitimaciju, ali se za Ameriku pokazalo dobrim što u mnogočemu ipak nije uspio. Kako i zašto? Sjedinjene Države još za njegove vlasti bile su toliko stara, istinska i duboka demokracija da je postojala ona fina ravnoteža vlasti koja je onemogućila srljanje, afektacije, zastranjenja...
Konkretno, Roosevelt je vrlo brzo ušao u rat s Vrhovnim sudom koji mu je poručio da “izvanredni uvjeti možda zahtijevaju izvanredne lijekove. Ali izvanredni uvjeti ne stvaraju niti uvećavaju konstitucionalne moći...”. Roosevelt je kao popularan i poduzetan predsjednik krenuo u oštar obračun s Vrhovnim sudom. Žestoko. Baš kao što bi Čačić učinio. Napao ga je javno, na radiju. Tvrdio je grubo da su suci previše stari i preopterećeni da bi donosili odluke. Predložio je Kongresu akt o reorganizaciji sudstva. Imao je, za razliku od Čačića, široku potporu javnosti, ali zbog otpora u Senatu, srećom po Ameriku, nije uspio. Jer što bi bio sljedeći korak u slučaju da je uspio pokoriti sudsku vlast? Vjerojatno bi mu i legislativna vlast bila prespora i pretroma pa bi pokušao premostiti čak i Kongres!?
Kao što pišu D. Acemoglu i James A. Robinson u velikoj knjizi “Zašto nacije propadaju”, možda zvuči čudno da bi Roosevelt nešto takvo pokušao, ali je puno bitnije što mu američki politički sustav kao i sudstvo to nisu dopustili. Inkluzivna društva, ona koja zahvaljujući demokratičnosti i razvijenosti političko-zakonodavnog okvira, učinkovito redistribuiraju nacionalno bogatstvo na široke slojeve, u povijesti su znala izbjeći zastranjenja koja su bili spremni napraviti neki veliki i moćni pojedinci ili pak dominantne društvene skupine.
Da je Roosevelt uspio u svojoj namjeri, bio bi na korak do toga da postane Chavez ili Fujimori. Oni su se pozivali na svoju popularnost kako bi se razračunali s nekooperativnim parlamentom. Oni, za razliku od Roosevelta, nisu zaustavljeni. Ostatak priče znamo. Baš kao što se zna što se dogodilo Rimu i Veneciji kad su ih uske društvene skupine i pojedinci uspjeli usmjeriti u korist svojih ideja, moći i interesa. Vrlo sličnu akciju kao i Roosevelt protiv Vrhovnog suda poduzeo je i popularni argentinski predsjednik Carlos S. Menem, ali je za razliku od Roosevelta i uspio, što mu je omogućilo višekratno mijenjanje ustava i reizbor, dok je njegova zemlja bila uhvaćena u zao krug nepluralističkih procesa. Kako je u cijeloj priči prošao argentinski narod, također je poznato.
Nadalje, prestrogi smo prema aktualnim političkim liderima jer iza sebe imaju samo jednopartijsku povijest te je činjenica da, primjerice, prije sebe nisu imali svog Teddyja Roosevelta, kao što ga je imao F. D. Roosevelt. A taj manje slavan Roosevelt (nećak) odradio je lavovski dio posla u obračunu s postojećim zloćudnim monopolima, s tzv. Robber Baronima – Vanderbiltima, Rockefellerima, J. P. Morganima...
Ne zaboravimo, i Roosevelt i njegov manje slavan nećak imali su prije sebe stoljetnu tradiciju razvoja zaštite pluralizma. Danas naši političari trebaju biti svjesni da nas ne smiju dovesti u situaciju preskakanja temelja pluralističkog, inkluzivnog društva i njihovih institucija time što će nasilno, bez javne argumentacije, gurati projekte koji “moraju” ići.
Zbog svih dobrih projekata koji će doći kad premijer Zoran Milanović shvati da radikalno treba smanjiti porez na dohodak, porez na dobit te sve parafiskalne namete, ne smije biti projekata koji “moraju” ići. Povijest je pokazala da cijenu toga što se odozgo nametne kao nešto što se “mora” plaćaju široki slojevi, dok grupe i pojedinci zgrću bogatstva, a što se privremeno računa kao veliki rast BDP-a. Hvala lijepo, ali bilo bi lijepo da to radite u nekoj drugoj Hrvatskoj.
Premijer Milanović trebao bi znati da je Hrvatska u razvojnoj fazi u kojoj joj možda više treba neki Teddy, a ne F. D. Roosevelt. Hrvatska je premrežena što privatnim što javnim monopolima i oligopolima i to je, uz visoke namete, sigurno najveća zapreka privatnoj inicijativi i njezinim projektima.
Ima li premijer Milanović hrabrosti i mudrosti pokrenuti javnu bitku za jačanje kompetitivnosti u kojoj će se obračunati s isprepletenim interesima pravih pozadinskih vladara hrvatske ekonomije?
