Svojim tekstovima i sudjelovanjem u TV emisijama donekle sam pridonio svijesti o političkom apsurdu u Hrvatskoj, u možda najkatoličkijoj zemlji u Europi u kojoj su i predsjednik države i predsjednik Vlade bezbošci. Mnogi su mi govorili da je to za državnike i za vlast najmanje važno, ali se pokazalo da je i te kako važno i da je i u vrijeme prijašnjih vlasti bilo važno – do tragičnih razmjera. Vjera u Boga nije samo vjenčanje u Crkvi i krštenje, pribivanje misama i formalno ispunjavanje drugih kršćanskih dužnosti. Jedna od najvećih vrijednosti vjere jest osjećaj za sveto, za sveto u obitelji, u odnosu među ljudima, u zajednici, domovini, državi. Taj osjećaj zadobivamo ili bismo trebali zadobivati od djetinjstva, u kućnom odgoju, školi, na vjeronauku, sudioništvom u javnosti... Raznolikost svetoga uvelike nadilazi religijsko. Kad se stvarala država, govorilo se da je ona svetinja, sveta je obrana domovine, svete su žrtve koje su za nju pale, svet je i nacionalni imetak, stupovi i simboli nacionalnoga opstanka. U široku lepezu narodnih svetosti spadaju i banke koje bi trebale biti u službi nacionalnih ciljeva, i strateške državne tvrtke, i prirodna bogatstva. Tko vjeru s Boga prenosi na zajednicu u te svetinje ne dira, s njima ne trguje, ne krčmi ih i ne prodaje, jer bi tako dirao u sveti nacionalni opstanak. Autocesta Zagreb – Split, kao i druge, bila je, da budemo patetični, san mnogih generacija. Mlađi možda ne znaju da je 1971. godine bila jedna od glavnih uzdanica hrvatske budućnosti, bila je čak dobila ime (po kralju Tomislavu), za nju se bio počeo skupljati novac, a u tome su prednjačila poznata imena. Dakle, davno prije nego što je sagrađena postala je nacionalni mit i svetinja. Taj se mit pretvorio u stvarnost, i ništa danas u Hrvatskoj nema općenacionalno značenje kao autoceste. One za građane nisu samo put od mjesta do mjesta nego i nacionalna svetinja. Osjećaju li tu svetost bezbošci Zoran Milanović i Slavno Linić koji ih hoće prodati, ili, kako se to ljupkije kaže, dati u koncesiju? Tržnice u gradovima, način na koji se na njima odmjerava, koleba, probire, propitkuje, cjenka, plaća, otkriva odakle je što, razgleda i ono što se ne kani kupiti, prepletanje najrazličitijih govora, šetnje po njima često bez opipljive svrhe, povratak zemlji, seoskim izvorima svih nas kroz to korijenje i zelenje, to hranjenje duše prije hranjenja tijela, ti obredi opstanka i zajedništva, to slavljenje Božjih darova – sve to je i kultura, i tradicija, i nacionalna posebnost, i nepovrediva svetost. Ali za bezbošce na vlasti to je samo kolanje novca koje treba provjeravati makar nova tehnologija naplate oduzela tržnicama svu draž. To je kao da po državnoj prisili (a ni to nije nemoguće!) za obiteljskim ručkom poslije molitve otac uzme fiskalnu blagajnu i na njoj ispiše sve troškove za juhu, prilog, meso, salatu, kruh, vino...
Napad vlasti na tržnice napad je na sveti obiteljski lonac i tanjur. Razaranje tradicijske slike tržnica, prodaja autocesta i ostatka obiteljskoga srebra – Croatia osiguranja, Hrvatske poštanske banke... – zacijelo su u srodstvu s bezboštvom Kukuriku koalicije, od koje, na žalost, nisu bile bolje ni neke HDZ-ove vlade. Bezboštvo različitih vlasti je i u drugim, ne samo tranzicijskim zemljama uvelike uništilo gospodarske temelje i narode pretvorilo u kolonijalne podanike. Kako mogu ljudi koji su prodali hrvatske banke, otuđili sav hrvatski novac, uključujući i štednju, koji su prodali jedan od temelja narodnoga zdravlja, Plivu, temelje nacionalnoga gospodarstva kao što su telekomunikacije i Ina, koji se spremaju prodati autoceste i ostatke obiteljskoga srebra, uništiti tržnice, a sutra će to učiniti s vodama, šumama, poljima, električnom energijom... reći da vjeruju u bilo što, da im je bilo što sveto? Hrvatsku može spasiti samo obnova vjere u nacionalne vrijednosti, rad i proizvodnju koja će se odlučno usprotiviti prodaji i uništavanju tih vrijednosti, jedinoj “strategiji” bezbožničke vlasti.
Autocesta Zagreb – Split, kao i druge, bila je san mnogih generacija. 1971. bila je jedna od uzdanica hrvatske budućnosti
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
