Ima ozbiljnih upozorenja da je održavanje referenduma o ulasku Hrvatske u EU 22. siječnja prerano jer su građani neinformirani i jer ima zakonskih rupa koje ugrožavaju regularnost glasovanja. Nevolja je tih upozorenja upravo u tome što su ozbiljna i što referendumu pridaju značenje koje nema. Jer, evo se jedanaest godina političari s biračima sprdaju, pa je svaki ozbiljan razgovor o njihovoj ulozi u priključivanju Hrvatske Uniji uzaludan.
Vrhunac toga sprdanja bio je u Hrvatskom saboru, kad je promijenjen Ustav i kad su građani zapravo postali suvišni. Prema dotadašnjim odredbama Hrvatska bi postala članica EU ako bi za to glasovalo više od polovice svih birača, a prema novim odredbama dovoljno je da glasuje više od polovice ljudi koji iziđu na referendum. To znači da o ulasku Hrvatske u EU može odlučiti samo sto tisuća građana ili još manje. Ako nam je do ekstrema, može odlučiti deset građana iziđe li ih na referendum samo petnaest. Tako je iz odlučivanja o ulasku Hrvatske u EU narod isključen. Zašto? Zbog straha političke elite da bi referendum mogao propasti. A strah je otud što ta elita već jedanaest godina narod obmanjuje. Priča mu bajke o Europskoj uniji, ali mu ne govori o tome kako su moćne zemlje EU Hrvatsku dosad zakinule toliko da bi unatoč svim nevoljama Lijepa naša danas bila u solidnom stanju da toga zakidanja nije bilo, da nismo postali kolonija.
Kao što se zna, hrvatske su banke sanirane s oko 87 milijardi kuna, a zatim strancima prodane za oko šest milijardi kuna! Iz tih banaka već godinama vlasnici uzimaju goleme, milijardske profite i u najtežoj krizi, a hrvatsko gospodarstvo iscjeđuju velikim kamatama, mnogo većim nego što su u njihovim matičnim zemljama. Usput recimo da su se na prodaji tih banaka enormno obogatili njihovi menadžeri Hrvati koji su isprva budzašto kupovali dionice kojima se poslije, kako se približavala prodaja, vrijednost višestruko povećavala. Ti menadžeri zarađuju godišnje tri do pet milijuna kuna, a zauzvrat, kao marljivi i odani strani plaćenici, na račun sve siromašnijih hrvatskih građana i sve siromašnijeg gospodarstva svojim gazdama osiguravaju bajkovite dobiti. Nitko iz vrha vlasti – ni Račan, ni Mesić, ni Sanader, ni Jadranka Kosor, ni Josipović – nije se usudio usprotiviti svemoćnim bankama bilo zakonima, bilo stvaranjem nacionalne hrvatske banke koja bi im bila konkurencija. A neće to učiniti ni nova vlast. Zašto? Zato što se ne žele zamjeriti moćnim zemljama EU iz kojih su vlasnici banaka u Hrvatskoj, a i vlasnici strateških državnih tvrtki koje su također prodane, koje također imaju goleme profite i iz kojih se otpušta mnoštvo radnika kako bi ti profiti bili što veći. Iz istih razloga neće se usprotiviti ni uvoznom lobiju. Ako, dakle, politička elita radi protiv vlastitoga naroda, normalno je da u strahu od građana mijenja Ustav, da ljude plaši katastrofom koja bi nam se mogla dogoditi ako ne glasuju za ulazak u Uniju i da ustrajno prešućuje interese koje njezine zemlje imaju u svojoj koloniji Hrvatskoj. A u promidžbi za EU prešućivat će i mnoge druge nepovoljnosti. Primjerice, u jednom spotu trijumfalno će se naglasiti kako maslina možemo saditi i maslinova ulja proizvoditi koliko hoćemo, ali ni u jednom spotu neće biti podatka da nam je, unatoč tome što smo izrazito poljodjelska zemlja, dopušteno proizvesti mlijeka samo za otprilike polovicu svojih potreba, a polovicu moramo uvoziti! Od Tuđmana do danas sve vlasti Hrvatsku su činile sve nemoćnijom odričući se nacionalnih bogatstava za račun zemalja Europske unije. Istodobno su idealizirale taj savez i naš ulazak u EU kao povijesni cilj i promjenama odredaba o referendumu oduzele pravo narodu da o tom ulasku odlučuje. Unatoč strahu od naroda i preziru prema njemu, i dalje ga se nagovara da glasuje za ulazak u EU, čak i kad ga je većina iz odlučivanja o tom “milenijskom projektu” Ustavom isključena!
EU je Titanik na koji se poslije udara u ledenu santu,ukrcavaju Hrvati.