Nedavnu HTV-ovu raspravu o Vladinim gospodarskim mjerama i planovima pratila je i anketa. U anketi sudjelovalo je mnoštvo gledatelja – uzorak dovoljan da bude pokazatelj gotovo općega mišljenja – a njih je dvije trećine, unatoč nedvojbenoj najavi kako će biti lošije, ipak reklo da podržava najavljene mjere! Znaju da će se zarađivati manje, živjeti lošije i neizvjesnije, a ipak su za!? Jesu li ljudi mazohisti ili realisti?

Državni proračun koji će biti izglasan ovoga tjedna bit će manji nego prošlih godina. Da nije upozorenja, poput grčkog, možda bi i ovaj proračun bio manje realan. Ni u cijeloj Europskoj uniji nije baš jako optimistično. Nije katastrofalno kao u Grčkoj, ali optimizam nije više “redovito stanje”. Grčka je samo prva koja u realnosti ponavlja svoju sudbinu iz uzrečice “propao kao Grčka!” Uskoro će vjerojatno biti i drugih zemalja EU koje će i same doživjeti “grčku tragediju”.

Da joj se ne bi i prije nego uđe u EU dogodilo nešto slično, Hrvatska će to nastojati spriječiti i budućim manjim državnim proračunom. No ni njegovo smanjivanje neće biti panaceja za krizu ako se ne dogodi i neka dublja mentalna preobrazba hrvatskoga društva, njegova mentaliteta i njegovih navika. Pogotovo psihološkoga obrasca, svojevrsnoga Bermudskog trokuta hrvatske krize: raditi što manje, zarađivati što više i trošiti preko svake mjere.

Hrvatska zahvaljujući starim obrascima neracionalnog ponašanja, teško danas i može krpati rupe u proračunu.

Zbog dugotrajne vladavine toga modela danas jesmo tu gdje jesmo, to jest gotovo na samom dnu. Poput lošega gospodara prodali smo sve najbolje što smo imali. Ostali smo sirotinja samo zbog lakomislenosti i pohlepe moćnih koji su, ne pitajući nikoga, odlučivali što će i za koliko prodati. Naši su tzv. gospodarski maheri svojedobno kao vrhunac hrvatske ekonomske misli podmetnuli i tezu: “više se ništa ne isplati proizvoditi!”

Tragom te velike strateške misli postali smo država bez industrije. Uvozimo sve što se može, a ne izvozimo gotovo ništa. Jedino je šteta što ne izvozimo takve velike ekonomske mislioce! Industriju je zamijenila ekonomija uvoznoga bofla, gospodarska politika “ot’raj-dot’raj”. I dakako, državni budžetski deficit. Proračun, vlast i dalje unatoč pogubnosti dosadašnjih rasprodaja, namjerava i dalje krpati novim prodajama.

Kani se prodati i Hrvatska poštanska banka, jedina još preostala hrvatska banka. Valjda po logici, da nam ne treba ni ta jedina još preostala. Na prodaju će i Croatia osiguranje. Vjerojatno će i njega kupiti stranci kao i sve ostalo prije. Što će nam i ta “tvornica novca” kad mi ionako ne znamo upravljati ni tvornicama ni novcem.

Nakon što prodamo i tu banku i tu najstariju osiguravajuću kuću, državi ništa više neće ni ostati osim velikih sustava (naftovod, energetika) i prirodnih nacionalnih bogatstava (šume, vode, a možda i otoci). Ni sav novac dobiven od toga neće uspjeti začepiti proračunske rupe. Naše su vlasti svojom rastrošnošću i neumjerenošću “dotjerale cara do duvara”. Na ovoj je vlasti, pak, da pokuša spasiti državu od grčkoga scenarija. Novo je zaduživanje u ovome gospodarskom stanju, ako ne želimo “jesti lišće”, valjda jedina naša mogućnost. Samo, ako se i taj novac bezveze potrajba, svjetski će nam lihvari izmišljotinom kreditnoga rejtinga povisiti kamate, a onda vjerojatno i neće više biti nikakve mogućnosti – do li grčke.

Ako se Hrvatska, i država i pojedinci, ne odrekne sebe dosadašnje, tj. svoje lakomislene rastrošnosti, to je nastavak puta u propast. Ljudi se nadaju da vlast i njih i državu može spasiti od posljedica zajedničkog višegodišnjeg iracionalnog ponašanja. Vlast se valjda uzda da se narod može efikasno promijeniti. A narod – da to isto može vlast. Tko je tu realist? Možemo li se promijeniti?