Ratovi uvijek počinju obračunom između susjeda. Ubijemo prvog do sebe jer nam je netko njegov prije 40 godina nanio sličnu bol ili neku manju nepravdu ili jer smo isto toliko dugo morali gledati i trpjeti da je bolji od nas, da ima više, da stiže dalje. Onda naznaka rata stvori okvir u kojem ubojstvo postane prihvatljiv oblik komunikacije među ljudima, a sva naša malignost može bez straha od sankcija razotkriti što su to ljudi. Krv tada teče potocima i u tom najprimitivnijem, ali i najiskrenijem nastupu naše prevladavajuće psihopatologije cijela se civilizacija svodi na jednostavnu i nedvojbenu činjenicu: ubojice čuče u nama.
Udbina majčinska ruka
Tek u drugoj fazi rat poprima ideološke odlike, točnije nakon što se urođeno divljaštvo ispuše, djelomično se uključi mozak i to na kalkulantskoj razini: počinju se birati strane prema procjeni tko bi na kraju mogao u ratu pobijediti. Naravno da će netko izabrati krivu stranu, ali u tome i jest ljepota izbora i nedvojbena činjenica da se u toj točki određuju scenariji novih pokolja koji će pak biti gorivo za one već spominjane dobrosusjedske masakre. Nije Hitler mogao do te mjere izmanipulirati narod da već u startu dobar dio njih nije mrkom zavidnošću gledao na susjede. Za opću mobilizaciju potrebna je opća manipulacija, a za opću manipulaciju prethodna – fermentacija. Ljudi su predvidljivi i to je naša sreća, ali ljudi ništa ne uče iz svoje prošlosti pa je to još veća sreća; uvijek možete računati na kvalitetne krvoloke. Zato su društva i države varijabilne kategorije, zato su u neprekidnom pokretu i jedina konstanta koja održava kakav-takav kontinuitet su tajne službe. Udba, recimo, ona nije svjetski fenomen, ali je naša dragocjenost i nekako smo se srodili s njom. Kako i ne bismo kad je vjerojatno svaki sedmi, peti ili treći građanin jednom, a neki možda još i danas, bio dobrovoljni davatelj informacija toj tajnovitoj djevi. Već u samoj riječi Udba ima neke topline, prisnosti, gotovo da možete osjetiti blagotvornu čvrstinu te ruke na ramenu kako se majčinski brine i očinski bije, da ne zastranite. Jedan je književnik, sada već zasigurno klasik, ustvrdio da je ovu državu ionako stvorila Udba i ta rečenica nosi istinu zbog koje lustracija jednostavno nije moguća. Osim toga, koji su to grijesi od kojih bi trebalo očistiti društvo, kada o veličini tih grijeha odlučuju oni koji su ih činili. Nakon što se bivši sustav urušio što zbog vlastite kvarnosti, što od pomoći sličnih službi izvana, jedina organizacijska snaga koja je zadržala čvrstu strukturu i to ponajprije zbog načina svog djelovanja i tajni kojima je raspolagala bila je Udba.
Agenti ispunjavaju želje
Njezini su operativci imali još jednu veliku prednost – oni su znali kako mehanizam djeluje. Za razliku od većine koji su se tada uključili u stvaranje države, samo su rijetki znali, a njihova je koncentracija u Udbi bila najveća, koliko je stvaranje i održavanje države prljav posao i koliko je država usrana institucija. Kloaka maksima je termalni bazen za dečke s tajnama, a za one koji kreću u zauzimanje novih društvenih pozicija i u redistribuciju moći i bogatstva, oni nisu smrdljive dvodihalice, već prelijepe zlatne ribice koje će im ispunjavati sve želje. I tako se stvori simbioza nove države u nastajanju i starog sustava u opstajanju. Da provede lustraciju za novu kastu i za novu državu, značilo bi idiotski posao protiv sebe samih. A toliko čak ni država nije glupa. I što sad? Jednog dana otkrijete da je vaš prvi susjed udbaš. I da vas je godinama drukao. Što ćete učiniti? Ono što vjerojatno neće otkriti, to je da su vam i treći i šesti susjed udbaši, ali to je već niže niz ulicu pa vas se gotovo i ne tiče. Dakle, što ćete učiniti? Hoćete li ih ići prijaviti prije no što skontate da ih prijavljujete njima samima? Ili ćete uzeti pravdu u svoje ruke pa će vas osuditi zbog napada na uglednog građanina? Ili ćete strpljivo pričekati rat pa da pojurite sa sjekirom u njegovo dvorište, samo nemojte zaboraviti da će on već dan i pol prije zakucati na vaša vrata jer će tri dana prije toga znati što namjeravate. Ili ćete se jednostavno pretvarati da se ništa pod milim bogom nije događalo. Sva ta tajna društva o kojima posljednjih godina čitamo i nad kojima se skanjujemo obična su kulturno-umjetnička društva za jedino istinsko tajno društvo. Da bi takve organizacije mogle biti praktično tajne, demokracija mora biti deklarativno javna. I dok mi šećemo između demokratskih institucija, Udba šeće između nas. Igra traje i dalje.
