Da nam ne predstoji skorašnji ulazak u EU, vjerojatno bismo i dalje imali pet pravopisa hrvatskoga jezika – a nijedan službeni! Ali kao i mnoštvo toga drugoga, prije ulaska u EU moramo riješiti i jezično pitanje, tj. problem službenoga pravopisa. Kada to već nismo uradili sami, na tu nas obvezu podsjeća EU. Ne čine to eurokrati što im je osobito stalo do hrvatskoga, nego iz praktičnih razloga – da bi znali kako će nam prevoditi.

Jezik je uvijek i političko pitanje. Hrvatima, pogotovo. I odvajkada. Nismo imali državu pa je jezik bio zamjena za nju. Zato i tolika hrvatska osjetljivost na jezik. EU možda i zna za tu preosjetljivost. Možda je i traženje od Hrvatske da se napokon odluči za jedan od pravopisa dio EU spoznaja o Hrvatima i hrvatskom. EU govorom o hrvatskom pravopisu možda sprječava i moguće političke nesuglasice Hrvata i Srba zbog jezika kada jedni i drugi uđu u EU. I tada će se, kao i prije toga, pokazati što je Hrvatskoj značilo ući u Uniju prije Srbije. Pa i zbog jezika.

Da su Hrvatska i Srbija u isto vrijeme ušle u EU, štedljivi bi eurokrati vjerojatno smislili neku dvoznačnu sintagmu za praktičnu upotrebu pod objašnjenjem da se Hrvati i Srbi međusobno razumiju pa im stoga ne trebaju dva prevoditelja.

Tezom o hrvatskom i srpskom kao zapravo jednom jeziku najzadovoljniji bi bili ovdašnji zagovornici teorije da između hrvatskog i srpskog i nema bitne razlike.

Za takvu tezu nalaze mentalno uporište u navodnoj dosjetki Miroslava Krleže da su hrvatskosrpski odnosno srpskohrvatski jedan jezik “kojega Hrvati nazivaju hrvatskim, a Srbi srpskim”. Ako je ta navodna Krležina dosjetka istinita, onda je u proturječju s Krležinim potpisom 1967. na Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika! Da je Krleža mislio da je riječ o jednom jeziku, čemu bi onda potpisivao Deklaraciju? Dopustio bi da se hrvatski unitarizira i potpuno nestane.

S nestankom jezika i Hrvati bi kao nacija bili osuđeni na odumiranje. Krleža je svojim potpisom sačuvao ne samo hrvatski jezik nego i u njemu čuvanu iluziju države.

Dr. Franjo Tuđman znao je što jezik znači Hrvatima. Zato je, ponekad možda i pomalo usiljeno i nategnuto, ustrajavao na riječima koje i nisu bile korištene ili su rijetko korištene u dotadašnjoj Hrvatskoj. On je očito znao da je udaljavanje hrvatskog od srpskog ujedno put za hrvatsku jezičnu, a potom i za političku samostalnost. Znao je da se iza jezičnog imperijalizma srpskoga lingvista Vuka Stefanovića Karadžića, pod njegovom teorijom ‘Svi su štokavci Srbi’, krije zapravo velikosrpski ekspanzionizam. Hrvati, kao djelomični štokavci, upravo su zbog toga s velikosrpskom ideologijom neprestano i imali problema. Slovenci kao jezično udaljeni, nisu nikada.

Da hrvatski i srpski nisu isti jezik osobito se drastično i turobno vidjelo za vrijeme “hrvatske šutnje” kada je 1984. mladi pakrački liječnik Ivan Šreter, pacijentu, penzioniranome oficiru JNA, u rubriku zanimanje upisao “umirovljeni časnik”. To je odmah dospjelo u novine i krenula je javna histerija i hajka na “pojavu ustaškoga jezika”. Protiv liječnika je vođena javna hajka predvođena ždanovskim smrtopisom književnika Gorana Babića. Hajka na doktora Šretera okončana je sudskom osudom od šest mjeseci zatvora. U Domovinskom ratu Šreter je svoje jezično hrvatstvo platio glavom. Pakrački četnici ubili su ga vjerojatno i zbog svojedobnoga “ustaškog jezika”.

Riječi “časnik” i “umirovljenik” koje je ni prije trideset godina upotrijebio dr. Šreter danas su uobičajene. Tisuća, sustav, glede, uhititi, ustroj, tijek, pravorijek, povjesnica, bojišnica, dužnosnik, čimbenik, veleposlanik... nekoć bi sigurno bile ideološki proskribirane kao “ustaške”, a danas su uobičajene riječi hrvatskoga književnoga jezika. Prije ulaska u EU, samo ih je nužno skupiti u jednom službenom hrvatskom pravopisu, što u Hrvatskoj neće biti nimalo lako.