U bivšoj Jugoslaviji izdavačka prava na Disneyeve stripove držao je nakladnik iz Gornjeg Milanovca u Srbiji. Jezik stripova prilagođavao se republičkim varijantama tada jedino dopuštenog, zajedničkog hrvatskosrpskog jezika (osim u Makedoniji i Sloveniji, gdje su u upotrebi bili drugi jezici), no mnogo je toga u svim izdanjima ostajalo onako kako je bilo u srbijanskom “izvorniku”. Nisu se, recimo, dirala imena crtanih junaka, pa su svi mladi čitatelji u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji živčanog patka upoznali samo kao Paju Patka. S nestankom Jugoslavije i hrvatskosrpskog jezičnog fantoma, u Hrvatskoj je nestalo i Disneyevih Srbijanaca, među inima i rečenog Paje, na mjestu kojega se pojavio Paško Patak (kum mu je bio Tahir Mujičić).

Da je tu priči kraj, ne bi je imalo smisla pričati. No, ona ima i nastavak. Naime, Disneyev Hrvat Paško prešao je u Srbiju i sad tamo, kako se ovih dana pisalo, potiskuje Paju. Klinci u Srbiji masovno gledaju američke crtiće i igraju kompjutorske igrice sinkronizirane na hrvatski i tako, kao nekad djeca izvan Srbije, prihvaćaju riječi kojih nema u njihovu materinskom jeziku.

Pričica – kojoj bi pristajao naslov “Ima Boga” – vjerojatno će se svidjeti Snježani Kordić, hrvatskoj jezikoslovki iz Njemačke koja već godinama sve svoje kolege koji ne priznaju postojanje srpskohrvatskog jezika, a smatraju da je hrvatski poseban jezik, proglašava teškim jezičnim nacionalistima. Nedavno je u Zagrebu objavila i knjigu o nacionalizmu u jeziku od 430 stranica i nema sumnje da će i ubuduće, premda sve usamljenija, svaki trud uložen u opis hrvatskog jezika kao zasebnog sustava proglašavati bolesnim čistunstvom kojemu je korijen u Trećem Rajhu! Putovanje simpatičnog Donalda Ducka od Paje do Paška i natrag za nju će biti tek potvrda da je tu sve isto, odnosno da su hrvatski i srpski samo izvedenice policentričnog srpskohrvatskog standarda.

Zapravo bi se u nečemu s gospođom Kordić valjalo suglasiti. Jer nama je u Hrvatskoj više-manje svejedno smatra li tko hrvatski jezik istim s nekim drugim jezikom ili ne smatra. Hrvatski jezik u hrvatskoj govornoj zajednici obavlja sve potrebne funkcije, od umjetničke do administrativne, od žargonske do one u SMS-komuniciranju.

Kad uskoro i formalno uđemo u EU, naš će jezik preuzeti i funkciju sporazumijevanja s drugim europskim narodima. Zato, ako netko već hoće našeg Paška, neka ga slobodno uzme, samo neka nam ništa ne nudi u zamjenu: s Pajom nemamo baš dobra iskustva.

Paška prihvaćaju djeca u Srbiji, ali od njega zaziru njihovi roditelji. Mnoge druge hrvatske riječi ušle su u srpski jezik i posebno su omiljene među političarima. Ali ih ne vole tamošnji lingvisti (koji su se nedavno javno pobunili protiv M. Dodiga zbog toga što upotrebljava hrvatske riječi “provedba, opstojnost, neupitno, uposlenici...”).

Tu bi uloga gđe Kordić mogla biti dragocjena. Kad je već sve isto, neka uvjeri Srbe da prijeđu na hrvatski.