Poezija dolazi s mjesta kojem nitko ne zapovijeda i koje nitko ne osvaja – rekao je Leonard Cohen pred auditorijem teatra u Oviedu u kojem su sjedili španjolski princ Filip i kraljica Sofija i još mnogo drugih uglednih uzvanika. Bilo je to krajem listopada prošle godine u prigodi dodjele godišnjih nagrada Zaklade Princa od Asturiasa, što je titula španjolskog prestolonasljednika. Ceremonija je to vrlo slična dodjeli Nobelovih nagrada, jer nagrada se dodjeljuje za područja znanosti, umjetnosti i humanosti. U ovoj posljednjoj kategoriji prošle su godine, uz Cohena, nagrađeni bili heroji Fukushime, požrtvovni Japanci koji po cijeni svojih života gasili atomske reaktore nakon strašnog potresa.

Leonard Cohen nije bio jedini nagrađen za umjetnička dostignuća. Nagradu za glazbu dobio je dirigent Riccardo Muti, a Cohen je ovjenčan kao pjesnik. I baš je zato na samom početku govora zahvale rekao tu misao o mjestu s kojeg dolazi poezija, onako i onda kako ona hoće.

Osjećam se pomalo kao šarlatan dok primam nagradu za djelatnost koja ne ovisi o mojoj volji – nastavio je Cohen govor koji je rastao do velike zahvale španjolskom tlu i španjolskim ljudima na darovima koji su bili presudni za njegov vlastiti razvoj, ljudski i umjetnički. Skinuo je Cohen šešir španjolskom graditelju svoje gitare čije je drvo ponovo pomirisao pakirajući se u Kanadi za put u Oviedo. Drvo je uvijek živo i miriši zamamno kao onog dana kada je tu gitaru prvi put uzeo u ruke. Govoreći smjerno i mirno, onako kako i pjeva, Cohen je španjolskoj zemlji i ljudima zahvalio na mirisu tog drveta, kao i na Lorci čiji su mu stihovi pomogli otključati njegove vlastite misli i glas. Ispričao je i priču o svom prvom učitelju gitare. Bio je to mladi Španjolac kojeg je bio susreo u jednom montrealskom parku kako zabavlja prolaznike svirajući flamenco. Cohen ga je pozvao preko puta, u kuću svoje majke. Nakon što mu je gitara napokon bila pošteno ugođena, mladi je Leonard u nekoliko dana poduke svladao svoj prvi niz akorada, kako lijevom rukom na vratu glazbala, tako i prstima desne koji prebiru po žicama. A onda se jednog dana mladić nije pojavio. Sporazumijevali su se na lošem francuskom i sve što je Cohen o njemu zapravo znao bio je telefonski broj hostela u kojem je boravio. Nazvao je i saznao da se mladi Španjolac ubio. Bez ikakve melodramatike, Cohen mu je zahvalio na tim akordima koje je nazvao temeljem svih svojih pjesama.

Cohen je pričao i o tome kako je stareći shvatio da je uz svoj glas dobio i upute za njegovu upotrebu. Sažeo ih je u ovu rečenicu: “Žalopojke ne smiju biti površne i onaj komu je zadano govoriti o velikom i neizbježnom porazu koji nas sve očekuje, to mora činiti unutar strogih granica dostojanstva i ljepote”.

Svo to pjesničko vjerovanje i uvjerenje, izrečeno pred Princem i Princezom od Asturiasa, Cohen je još jednom demonstrirao i u najnovijem albumu koji je ovog tjedna objavljen pod naslovom “Old Ideas” (Stare ideje). Preslušavanje tih novih Cohenovih pjesama s uvijek prisutnim drevnim odjekom Davidovih psalama za mene se poklopilo s gledanjem pretpremijere jednog filma, po mnogočemu sličnog sporim baladama pjevača najdubljega glasa na svijetu. To su “Noćni brodovi”, cjelovečernji igrani prvijenac redatelja Igora Mirkovića. Baš kao i Cohenov album, to je film o starosti, o neumitnoj i sve bližoj smrti, ali i o ljubavi, o životnoj snazi koja ne ovisi o dobi. To je polagani film u kojem je hrvatska velika dama i kazališna diva Ana Karić, baš kako je i sama još za vrijeme snimanja predviđala, dobila i odigrala filmsku ulogu života. Njezino lice bez šminke zrači unutrašnjom ljepotom. Ono što izvanjsku ljepotu tog divnog lica inače ističe i čuva, tu ljepotu ponekad zna i prikrivati. A osim što je gledateljima otkrila do sada neviđenu dimenziju svoje ljepote, Ana Karić je još jednom pokazala koliko je velika glumica. Najrazličitije emocije, zamišljene i zapisane u scenariju i Mirkovićevoj režiji, na licu Ane Karić bile su ispisane onako kako svaki ćuh vjetra na različit i uvijek neponovljiv način namreška površinu mora. U priči o dvoje stanovnika umirovljeničkog doma u kojima se razbukta mladenačka ljubav, jednako sjajan partner Ane Karić je slovenski glumac Radko Polič, a čak i u kratkim epizodnim ulogama pojavljuju se velikani poput Pere Kvrgića ili Bogdana Diklića.

Ali, ovo nije filmska kritika, ovo je samo jedna velika zahvala Leonardu Cohenu za sva desetljeća pjevanja i skidanja šešira. Ovo je i zahvala Igoru Mirkoviću što je ostvarujući svoj san o režiranju velikog filma napravio djelo koje odgovara upravo onom gore citiranom Cohenovoj estetskom i etičkom postulatu: o tom neizbježnom porazu koji nas sve čeka, o smrti, i Mirković je progovorio u okviru strogih granica dostojanstva i ljepote.

Kad bih znao s kojeg to mjesta dolazi poezija, ja bih svakako tamo češće odlazio, rekao je još Cohen u svom govoru. Upravo zato Igora Mirkovića nisam ni pitao odakle su mu došle rečenice koje uokviruju njegov film, pojavljuju se na početku, na kraju i u još dva ključna trenutka, poput antičkog kora i anđeoskog refrena Cohenovih pratećih vokala. Tu čistu poeziju o posljednjoj godini svog, a to znači i svakog života na zemlji, izgovara eterična i predivna velika beogradska glumica Renata Ulmanski. Ona govori o noćima u kojima ne mogu zaspati ljudi dobrog srca, a takvih je u Noćnim brodovima najviše. Ona na samom kraju kaže: “Bili su zadnji dani na planeti. Divno je bilo, divno, divno, tih nekoliko dana, dok je trajalo.”

Dvoje glavnih junaka u svoju avanturu odlaze u starom mercedesu pokvarenog mjenjača. Ne radi im rikverc. I zato, vozeći samo naprijed, dospijevaju tamo kamo nikada ne bi stigli da se mogu vraćati. Nikada ne bi vidjeli pejsaže koji će, zahvaljujući kameri Silvestra Kolbasa, također morati naći mjesto u svim budućim antologijama hrvatskog filma.

Ovo nije ni muzička ni filmska kritika. Ovo je zahvala. A svima vama preporuka i molba. Krećite se naprijed. Učinite si nešto lijepo i dobro. Ako ste u prilici, poslušajte novog Cohena. A kada se sredinom ožujka počnu prikazivati Noćni brodovi, otiđite u kino. Jer, kako reče Cohen, niti je osobna karta čovjek, niti je kreditni rejting zemlja. Ima toliko toga većeg, važnijeg i višeg zbog čega je ovih nekoliko naših dana na zemlji predivno i na čemu imamo biti zahvalni.