Službena historiografija soc. Jugoslavije tvrdila je da su se Hrvati godine 1945., zbog sudjelovanja u borbi protiv fašističkog okupatora svoje zemlje, našli na strani pobjedničke antifašističke koalicije. Neslužbeno, pak, i zbiljski, Hrvati slavni pobjednici imali su tretman kao da su na svim frontama potučeni do nogu. Čim bi pobjednički pisnuli, odmah bi dobili po zubima kao zadnja fukara. S argumentacijom koja se redovito zasnivala na grijesima poraženih: ustaša, domobrana, mačekovaca i svih drugih brojnih neprijatelja pobjedničke jugorevolucije.
Primjerice, godine 1954. pobjednici su u Novome Sadu morali potpisati kapitulaciju hrvatskog jezika, 13 godina poslije dobili su po tintari kad su u svojoj pobjedničkoj zemlji htjeli povući potpis s novosadskog sloma, a 71. su prošli kao bosi po trnju samo zato što su povjerovali da bi u svojoj kući napokon mogli biti gospodari. Na svaki i najmanji znak pobjedničkog ponašanja, opalilo bi ih se kakvom ustaškom etiketom. Išlo je dotle da su po Hrvatskoj pobjednički Hrvati proganjani čak i zbog stare hrvatske trobojke bez crvene zvijezde petokrake ili zbog toga što su na kutijama šibica otisnuli šalicu za kavu u kojoj su kolege pobjednici prepoznali poraženo slovo “u”!
Takvi su pobjednici bili Hrvati 45 godina, a ima onih kojima bi odgovaralo da takvi ostanu i nakon što već dvadeset godina žive u državi u kojoj su i formalno i stvarno pobjednici ili bi tako barem trebalo biti. Opet ih se s pomoću gliba tuđih grijeha nastoji pretvoriti u političke nakaze kojima nije mjesto među civiliziranim demokratskim narodima. Što se trenutak ulaska u EU više primiče, takva su nastojanja sve histeričnija.
Nasljednici onih koji su nas nekad uvjeravali da smo i mi pobjednici, a iza leđa nam radili o glavi kao da smo propalice, samo zato što se jedan njihov našao iza brave, deru se da u Hrvatskoj država potiče ustaštvo. A još dalje je u svojoj mržnji prema uvijek sumnjivim Hrvatima i još sumnjivijoj Hrvatskoj iskazujući školski oblik antikroatizma (mržnje na sve hrvatsko), otišao novinski aktivist koji je u bezazlenom komunalnom običaju da se za Sisvete, kad su groblja puna živih, pokraj grobova zatakne obavijest o neplaćenoj naknadi za korištenje grobnoga mjesta, pronašao ni manje ni više, nego težak oblik antisemitizma. Vjerojatno da u Hrvatskoj i nema groblja na kojem se nisu pojavile cedulje za zaboravne, ali zbog toga što su se one pojavile i na židovskom dijelu groblja u Karlovcu, priučeni je grobar elementarnog razbora našao dokaz hrvatskog antisemitizma.
Mjesto da po grobljima hvata netaktične komunalce, tobožnji bi prijatelj stradalnika pametnije učinio da je bilo kojeg dana prošetao zagrebačkim Donjim gradom, npr. oko Trga žrtava fašizma, i raspitao se tko stanuje u velikim stanovima pobijenih hrvatskih Židova (i tko bi zapravo trebao plaćati njihovu grobarinu). Kad već traga za antisemitima, tu će ih naći lakše nego na groblju, samo ih nije lako prepoznati jer su oni sa svojih kapa već odavno poskidali zvijezde petokrake.
Tko ne zna NDH je imala 28 generala zidova.Pa jeli to cudo?