Kad Jadranka Kosor kaže da je njezini takmaci na izborima za predsjednika stranke žele eliminirati, ona zapravo ističe kako se želi ukloniti nekoga tko je jako pametan, sposoban, važan i zaslužan te silno potreban HDZ-u, Hrvatskoj i čovječanstvu. Pretpostavimo da Sanader nije podnosio ostavku, da je ostao do kraja drugoga mandata, da je potom HDZ poražen na izborima te da su tek tada otkrivene korupcijske afere i bivši premijer završio u zatvoru – tko bi i što bi bila Jadranka Kosor?

Ako bi je sumnjičenja i istrage i mimoišle, kao najbliža Sanaderova suradnica, koja mu je nebrojeno puta iskazivala odanost kakva se iskazuje okrutnim despotima, bila bi zacijelo jedna od najomraženijih osoba ne samo u članstvu HDZ-a nego u cijeloj zemlji. I to bi bila prava, istinska Jadranka Kosor. Ovako ju je nešto drukčijom učinio stjecaj okolnosti, njezin omiljeli predsjednik na odlasku ju je ustoličio na čelo stranke i Vlade, nakon čega postaje heroj borbe protiv korupcije, a umišljenost da kao premijerka čini čuda njezinu samosvidljivost diže do nebesa. Na žalost, birači ne nagrađuju ni njezino protukorupcijsko herojstvo ni njezine premijerske zasluge, nego teško kažnjavaju Sanaderov HDZ u kojemu je ona do Sanadera bila prva. Dovela je stranku do najtežega poraza u povijesti te tako drugi put, poslije sraza s Mesićem na predsjedničkim izborima, doživljava težak debakl kod glasača. Svatko moralan i, što bi se frazom reklo, politički odgovoran, s takvim bi učinkom podnio ostavku i ne bi se više nikad kandidirao za predsjednika stranke.

Ali Jadranka Kosor pripada onom sebeljubivom soju kojemu je već njegovo “ja” najviša vrijednost, i to “ja” je slijepo i za moral, i za interese stranke, i za interese države. To “ja” ne zna snositi posljedice svoga neuspjeha, u stalnoj produkciji i reprodukciji svoga samoisticanja ono gubi svaki osjećaj za druge, za zajednicu, pa i svoj neuspjeh pretvara u hranu koju halapljivo jede u svom narcisoidnom nagonu za sitošću. To “ja” je nezajažljivo, pa je Jadranka Kosor, u koprcanju u kojem pošto-poto želi u svibnju biti izabrana za predsjednicu stranke, spremna pojesti i HDZ, uništiti ga, to jest osakatiti ga do nemoći u kojoj će ga sa šačicom svojih privrženika, koji već sikću na svakoga tko joj želi oteti tron, čistiti od svih kojima njezin ego ne bude važniji od uspjeha stranke.

Kad danas sljedbenica Ive Sanadera, bez čijega se odobrenja nije u stranci smjelo ići na WC, kaže kako nije znala za raspuštanje Gradskoga odbora HDZ-a u Valpovu, ne samo da nije uvjerljiva nego pokazuje kako je poput komunističkih političara spremna na svako krivotvorenje stvarnosti da bi tom stvarnošću ovladala. A pošto je javnosti otkriveno da je Gradski odbor u Valpovu djelovao po najsvetijem načelu demokracije, po načelu većine, i to osjetne većine, te nije bilo baš nikakva razloga da bude raspušten, sve je bilo više nego jasno. Postalo je očito da su u HDZ-u spremni na hijerarhijsko nasilje nad demokracijom kojim bi se osigurali izaslanici za izborni sabor koji bi bili delegirani i dirigirani. Otkad se, prilično mukotrpno, s najavama unutarstranačkih izbora, demokracija uselila u vodstvo HDZ-a, neki, očito na nju nenaviknuti, nastoje spriječiti njezine pogubne posljedice za aktualnu predsjednicu. Pa kad to nastojanje izazove očekivane reakcije, Jadranka Kosor kaže da je žele eliminirati.

Svaki takmac u politici želi eliminirati drugoga takmaca, ponekad i prljavim sredstvima, ali ona je samu sebe eliminirala katastrofalnim rezultatima na dvojim izborima. Stariji se ljudi sjećaju komunističkih kongresa, plenuma, sjednica... na kojima je moglo biti upitno stanje u privredi, u progonu kriminala, u poštovanju radničkih prava, u razvoju samoupravljanja, ali nikad nisu bili upitni najviši dužnosnici koji su za sve nevolje bili i najveći krivci. S kandidaturom Jadranke Kosor za predsjednicu stranke, s njezinim ostankom na čelu ili u vodstvu HDZ-a, u HDZ-u ostaje i takva komunistička “odgovornost”.