Što je teže, kilogram perja ili kilogram željeza? Što bi prevagnulo na vagi, ako bi se na jednu njezinu stranu stavilo raspelo i šahovnica, a na drugu čovjek i stranka? U finalu pripetavanja pred drugi predizborni krug teško da se može doći do pravog odgovora, jer se u hrvatski politički i javni prostor uvukla tolika količina iracionalnoga, da su one sasvim obične i na prvi pogled jasne, nedvojbene (pa čak i međusobno nespojive) stvari dovedene do apsurda. Crkva se u toj cijeloj priči potrudila dati svoj začin. Prvo je Glas Koncila, u tjednu nakon objave rezultata prvog izbornog kruga, ustvrdio da se radi ponovno o ‘hobotnici’ i da su oba kandidata s crkvenog gledišta u istome rangu (čitaj: bezvrijedna).

To je toliko šokiralo moćne kaptolske kuloare da su pritisnuli kardinala Bozanića da u roku odmah ugosti u svome domu njima miloga Milana Bandića (čitaj: s kojima godinama rade dobar biznis), što je ovaj protegnuo čak na dva sata čavrljanja o svemu i svačemu i tako na simboličan način objavio “urbi & orbi”, kleru i puku za koga da glasuju. Da su doista ta dva sata bila pravi okidač za erupciju crkvene podrške Bandiću, posvjedočio je već sljedeće jutro mons. Vladimir Stanković, bivši Bozanićev generalni vikar i Kuharićev ‘ministar vanjskih poslova’, na misi u katedrali poručivši vjernicima da glasaju isključivo za onoga koji vjeruje u Isusovo ime. Kasnije je išlo samo...

Bandiću je to bilo dovoljno da i javno obznani kako ima crkvenu podršku, pa je prekjučerašnji intervent glasnogovornika HBK da su biskupi sve o svojim preporukama rekli u svojoj poruci odjeknuo tek kao usamljen i dalek lavež u gluhoj seoskoj tami noći. Naravno i Glas Koncila je nakon dva Bozanićeva sata s Bandićem okrenuo ploču, pa više ne govori o hobotnici, nego je krivnju za valjanje u predizbornom blatu svalio na medije?!

U cijeloj priči najvažnija je činjenica da Crkva, tj. crkveni vrh ima pravo (čitaj: mora) po svojoj evanđeoskoj obavezi sudjelovati u društvenim zbivanjima, osobito ovako važnim i značajnim. No, kod nas se događa onaj paradoks po kojemu smo povijesno poznati, a to je da se u ovome trenutku Crkva doista mora odlučiti (tu Miklenić ima potpuno pravo) za manje zlo između dva ponuđena. I Bandić i Josipović, ako bi se gledali isključivo evanđeoskim očima, imaju toliko grijeha da ih cisterna svete vode ne može do 10. siječnja oprati: Bandić premrežen aferama, razvodom pa ponovnom ženidbom, bijegom s mjesta nesreće... a Josipović kao lučnoša financijsko-pravnog inženjeringa, kao što je ZAMP-ov (pred)harač u kombinaciji s mutnim poslovima povezanih s Emporionom (obitelji Vojković) i Adriaticom.net te Posmrtnom pripomoći i Zlaticom...Crkva se nalazi u situaciji kao što se nalazi svatko od nas birača i bira kojega, onda, od te i takve dvojice izabrati. Važe u ruci i kilu perja i kilu željeza. No, pritom je od nas birača u moćnijem položaju samo u jednoj stvari, a to je da jednoga od njih dvojice nastoji bržebolje posvetiti, kako bi ga pozlaćenog podigli na oltar i svima odaslali poruku da mu se klanjaju. A kad se čovjek sjeti da su i Sanadera učinili ‘zlatnim teletom’, onda ga prožme jeza kad pomisli što bi se u budućnosti moglo dogoditi.

No, mediji toleriraju to overdoziranje iracionalizmom, pa se u općoj halabuci gotovo neprijemjetno cenzurira jedan od najvećih kršćanskih teologa današnjice, osječko-bostonski protestant dr. Peter Kuzmič, čiju su kolumnu u kojoj kritizira upravo od Crkve pozlaćenog Milana Bandića, u Glasu Slavonije odlučili cenzurirati. Nazdravlje! Crkva se, nažalost, i u ove izbore dala uvući na najprizemniji način, ostrašteno i nimalo evanđeoski. Lišena, dakako, ikakvog osjećaja odgovornosti za propuste. Kako prošlih tako i u godinama koje dolaze. Blatnjavi trag koji je za sobom ostavio, upravo od Crkve pozlaćeni Sanader, to nam najbolje u ovome povijesnom trenutku govori.