Najnoviji podaci o daljnjem padu industrijske proizvodnje te prometa u trgovini, odnosno osobne potrošnje, zovu na uzbunu. Jer, za razliku od drugih zemalja, očito je da Hrvatska i dalje osjeća teške posljedice svjetske gospodarske krize. Mnogi ekonomisti ističu da je kriza samo iznijela na vidjelo sve nelogičnosti gospodarskog modela koji već dugi niz godina provodi Hrvatska.

I dok većina zemalja bilježi pozitivne stope rasta, što znači izlazak iz krize, za Hrvatsku se prognoziraju negativne stope rasta, veća nezaposlenost i daljnji pad proizvodnje.

Dva su temeljna problema oko kojih se vode rasprave: visoka javna potrošnja i precijenjena kuna. Javna ili državna potrošnja iznosi 50 posto BDP-a, što je daleko iznad svih standarda. Primjerice, u SAD-u iznosi oko 35 posto ili oko 40 posto u većini europskih zemalja, u kojima je socijalna politika razvijenija nego u SAD-u.

Korijeni su visoke javne potrošnje u uvođenju PDV-a 1998., kada se neplanirani značajni viškovi u proračunu nisu vratili gospodarstvu, a njezin rast nastavljen je za mandata Ive Sanadera radi kupnje glasova. Dakako, relativno je lako povećati javnu potrošnju, ali njezino rezanje najbolnija je odluka za vladajuće jer time oduzimaju sebi glasače.

Zato danas Jadranka Kosor jasno želi istaknuti da je došlo vrijeme rezanja jer bez bolnih poteza prijeti opasnost da se pokvari i zdrava supstanca, pa ćemo sutra, metaforički rečeno, svi biti bez posla, a ne samo neki. Mnogi analitičari smatraju da izlaz treba tražiti ne samo u rezanju javne potrošnje nego i u povećanim stopama rasta, čime će se automatski u relativnom udjelu smanjiti udio javne potrošnje u BDP-u. Međutim, povećanih stopa rasta i povećane zaposlenosti nema bez povećanja izvoza, a rast izvoza nije izgledan s ovako precijenjenom kunom.

I tu sad dolazimo do HNB-a i guvernera Željka Rohatinskog. On je odradio izvanredan posao u vezi s kontrolom poslovanja banaka. Nije prije nekoliko godina popustio pritiscima da smanji zahtjeve za visokim rezervama kapitala banaka, već je to napravio u vrijeme krize i time omogućio dodatnu likvidnost te dobrim dijelom neutralizirao negativne učinke.

HNB je također u pravu kad odbija zahtjeve pojedinih ekonomista, među kojima je i Slavko Kulić, da devalvira kunu 20 ili 30 posto, jer bi time nastao kaos u državi. No također je točno da su sve države koje su vezivale svoje domaće valute uz dolar ili neku drugu valutu morale napustiti tu politiku jer su sve, kao i Hrvatska, na dulji rok doživjele neodrživ rast uvoza uz pad izvoza i neodrživ rast inozemnog duga.

Dakle, bez obzira na tržišne utjecaje koji djeluju na jačanje kune, očito su potrebne veće intervencije HNB-a kako bi tečaj kune pratio barem stopu inflacije i tako bi ljudi imali vremena prilagoditi se novim, većim kreditnim obvezama, što je stalan politički bauk kad je riječ o devalvaciji kune.

Sadašnje Vladine mjere oporavka dobrodošle su, ali nisu dovoljne za izlazak iz ove teške krize. Svoj doprinos treba dati i HNB jer će jedino zajednički napor dati željen rezultat umjesto međusobna prozivanja tko je što napravio. Rohatinski uživa veliku popularnost u narodu i svjetskim financijskim krugovima. On je mnogima moralna vertikala. Ali strukturalne promjene i bolne rezove moraju napraviti Vlada i premijerka. Od nacionalnog je interesa dogovor Banskih dvora i HNB-a jer i Vlada i Rohatinski moraju misliti na budućnost Hrvatske.

U ovom trenutku nema prostora za kreiranje ničije popularnosti niti pozicije nedodirljivog ili nepogrešivog. Kosorova i Rohatinski trebaju se još češće sastajati. Jer trenutak je i više nego ozbiljan. Ovaj tjedan slavimo obljetnicu Oluje, kojom se Hrvatska u cijelosti izborila za vlastiti opstanak. Danas nam treba gospodarska oluja za novi opstanak.