Miroslav Blažević Ćiro za mene je najveći nogometni trener kojeg smo ikada imali, njemu doista pristaje naziv "trener svih trenera". Bio je s Hrvatskom treći na svijetu, Dinamu je nakon 24 godine donio YU naslov. Za mene više nije potrebno – često mi govori jedan redakcijski kolega koji je zaljubljen u Ćiru!

Za mene je najveći hvatski trener Branko Zebec. On je tvorac jedinog hrvatskog nogometnog "Oscara" iako nije primio u ruke pehar namijenjen pobjedniku Kupa velesajamskih gradova 1967. godine. Nakon što je vjerojatno najveći Dinamov igrač Stjepan Lamza malo previše popio, što mu je Zebec dopustio, pa ga poslije zaključao u Vilu Rebar s koje je pao i ugasio si ozbiljnu karijeru – Zebec je iz našeg nogometa otišao zauvijek.

Ali je u Njemačkoj pokazao sve svoje majstorstvo, on je tvorac najvećeg Bayerna u povijesti s Beckenbauerom, Gerdom Müllerom i društvom. I s manjim klubovima je radio velike stvari, a mnogi hrvatski nogometni autoriteti svoj će glas dati – Zebecu.

Bio jednom čudotvorac

Tomislav Ivić nema broncu sa SP-a i zato je na trećem, a ne drugom mjestu (koje drži Miroslav Blažević) moje "top liste". Ivić je u karijeri vodio eurovelikane Ajax i Porto, s Hajdukom je sredinom 70-ih harao, bio je tvorac najveće momčadi u povijesti kluba koji će uskoro proslaviti 100. rođendan i koji je danas svjetlosnim godinama udaljen od ozbiljnog kluba.

Bio je odličan taktičar, znao je prepoznati igrača, nakon opjevanog Luke Kaliterne sigurno je najveći trener iz Dalmacije. Miroslav Blažević zbog dvaju spomenutih pothvata zaslužuje mjesto u našoj nogometnoj Kući slavnih, koju kad-tad treba izgraditi. U proljeće 1981. preuzeo je ranjeni Dinamo, pronašao je Mlinarića, imao je dva velikana Zajeca i Kranjčara, dobru momčad koju je znao motivirati.

Taj je Dinamo imao "presing", Ćirin izum, koji mu poslije u karijeri nije palio. Ali te 1982. bio je čudotvorac. Iako će se hvaliti da je to njegova najveća pobjeda, bronca Hrvatske na SP-u 98. je remek-djelo. Imali smo klasu Šukera, Ladića, Bobana. Još da smo tamo imali Prosinečkog... Da, zbog Roberta Prosinečkog smo izgubili finale SP-a. Tako tvrde mnogi, pa i sami protagonisti te vječne francuske priče. Na posljednjem sastanku prije polufinala Ćiro je rekao znamenitu rečenicu:

– Sinovi moji, danas je tužan dan. Naš najbolji igrač neće igrati.

I nije ga stavio u momčad, iako se Žuti kune da je mogao igrati, ozljeda nije bila teža. Jednostavno, Ćiro ga je prekrižio još znamenite 1987. Naime, Robert Prosinečki bio je najtalentiraniji Dinamov junior (u generaciji s Bobanom, koji je stariji tri mjeseca, nap. a.), no Ćiro se, i to ne sam, već po naputku "odozgo" odlučio da lider Dinama uoči onog uspješnijeg hrvatskog proljeća bude Zvonimir (Ban) Boban.

Deportirao je Prosinečkog u Zvezdu, kamo ga je odveo otac Đuro, koji je želio potpisati profesionalni ugovor, koji je bio nervozan jer je vidio da se favorizira Boban. No tada je Ćiro odabrao, a medijima je poručio:

– Ako Prosinečki postane igrač, pojest ću trenersku diplomu!

Boban je preko Barija završio u Milanu, a već tada je Ćiro trebao "ulja i octa" da napravi salatu od svoje diplome. Jer Prosinečki je tada bio prvak Europe. Ćiro je 2000. molio oca Đuru da se Prosinečki vrati u reprezentaciju, nakon što je Boban umirovio svoj dres. Dijelom je priznao pogrešku, no vratio ga je u "kockasto" jer mu je bio prijeko potreban. Ćiro se utopio u političkom loncu, Žuti je pak predvodio kockaste put Japana. Da je Ćiro kratkovidan kada su u pitanju klasni igrači otkriveno je i proteklog tjedna.

Pjanićev otac kao Đuro P.

Miralem Pjanić, 19-godišnji klinac u majici Lyona "ugasio je svjetlo na Bernabeu". Svojim je golom "opljačkao" najbogatiji klub u povijesti nogometa, a u studenom prošle godine, nakon cijelih kvalifikacija Miroslav Blažević kao izbornik BiH reprezentacije nije ga vidio. Zamjerio mu je Pjanićev otac i od tada, slično kao i s Đurom Prosinečkim, komunikacija je prestala i nestala.

Pjanić će po riječima Safeta Sušića, novog izbornika BiH biti ključan u predstojećim kvalifikacijama za Euro. I to će Pjaniću biti najveća satisfakcija. Robert Prosinečki danas živi mirnim obiteljskim životom, bolest koja ga je lani mučila stvar je prošlosti. Da je Ćiri oprostio, ali mu nikada neće zaboraviti, otkrit će i nedavna anegdota. Jedan suigrač iz vatrene ere pozvao je Žutoga u Cinestar da zajedno pogledaju dokumentarni film o Ćiri koji je snimljen u Zenici i Sarajevu uoči ključne bitke s Portugalom. Žuti je na prijateljev poziv odgovorio:

– Hvala, ali ja ne idem. Znaš, ja sam taj film pogledao već stotinu puta!