Žalosno je kad god se neke novine gase. Mnoge su prestale izlaziti posljednjih godina širom svijeta. No najava države da će odustati od financiranja Vjesnika nije iznenadila. Budimo iskreni, o tome se godinama govori. Prijašnje vlade za to ili nisu imale hrabrost ili nisu imale vremena. Imale su samo jako puno razloga. Jer, naklada je nikakva, utjecaj još manji, a novca nema. Osim iz državnog proračuna.

Franjo Tuđman bio je vjerojatno posljednji ozbiljni čitatelj Vjesnika. Sredinom 90-ih pokušao je spasiti te novine koje su već tada bile u silaznoj putanji. Iako su HDZ i on osobno kontrolirali gotovo sve medije u Hrvatskoj, imao je posebne planove s Vjesnikom. Iz Njemačke doveo je pedantnog i ozbiljnog dopisnika Nenada Ivankovića i dao mu mjesto glavnog urednika. Istodobno, s Pantovčaka tražili su da se koncepcija Večernjeg lista promjeni i odmakne od politike kako bi se osigurao prostor za Vjesnik. Ali, već je bilo kasno. Vjesniku je potonuo još dublje.

U Vjesniku tvrde da je Ivica Račan iskreno želio pomoći. Ivo Sanader je toliko stavio šapu na te novine da je bilo sramotno prebrojavati njegove fotografije svaki dan. Jadranka Kosor i sama kaže da za Vjesnik nije imala vremena. Kao ni za HTV. I to joj se doista može vjerovati.

Cijela je novinskoizdavačka industrija u teškoj krizi pa je samim time i Vjesniku još gore. Međutim, problem je u tome što su te novine postale nerelevantne. Još polovicom 80-ih Vjesnik se otvaralo (ponekad i sa strepnjom) jer se pažljivim iščitavanjem uvijek moglo doznati “čija nana crnu vunu prede” u kockici (CK SKH). A mogli su se, s druge strane, pročitati i najrelevantnije analize brojnih stručnih komentatora i vanjskopolitičkih analitičara i dopisnika.

Možda je baš zato Mate Granić, kao ministar vanjskih poslova, realno postao jedan od grobara Vjesnika. U diplomaciju je iz Vjesnika preveo takva imena kao što su Vladimir Drobnjak, Hido Biščević, Zoran Vodopija, Aleksandar Milošević... Tih godina, ali i prije u druge redakcije prelazili su Inoslav Bešker, Mirko Galić, Denis Kuljiš, Mladen Pleše. A ne treba zaboraviti da su iz Vjesnika potekli i ljudi koji su stvorili svoje velike medijske kompanije: Uroš Šoškić i, naravno, Ninoslav Pavić. Sve se to nekoć zvalo Vjesnik. (Mada, nije pošteno nabrajati imena jer se uvijek nekoga neopravdano zaboravi.)

U to doba Vjesnik se nije subvencionirao iz proračuna. Uvijek su u toj uglednoj i elitnoj redakciji novinari i urednici imali najbolje plaće, lakše dolazili do stanova i dobro plaćenih dopisničkih gaža u inozemstvu. Sve je plaćao tzv. SOUR, izdavački mastodont koji je slovio za najbolju takvu kompaniju u ovom djelu Europe.

Sve se mijenjalo, ali Vjesnik nije. Uvijek je bio režimski list. Projekt pretvaranja Vjesnika u tzv. provladin list (ma što to praktično značilo), nikada nije realiziran. Uvijek je imao gazdu.

Problemi eskaliraju u trenutku kada gazde više nema. Vlast je poručila Vjesniku da im više ne treba. Nažalost, baš u trenutku kada je list postajao sve bolji i bolji. Novinari i urednici, svjesni valjda i sami da im uvijek prijeti opasnost gašenja, ozbiljno su se trudili. Trude si sada. Objavili su izjave stotinjak javnih djelatnika koji prosvjeduju i pozivaju na čuvanje lista kao kulturne i društvene baštine. Kažu, novac se mora naći. A da su svi oni koji sada liju krokodilske i licemjerne suze ponekad izvadili koju kunu na kiosku i kupili novine, možda bi bilo drukčije.

Neki kažu da su printani mediji zastarjeli i da su na umoru. Portali i internet preuzimaju prioritet. Nisam baš u to siguran. Ima puno čitatelja dnevnih novina koji ne otvaraju portale, ali ni ne kupuju novine. Jednostavno odu u kafić popiju kavu za šest kuna i pročitaju dvoje ili troje dnevne novine. I tako stotine čitatelja na nekoliko primjeraka.

Nikada nisam čuo da je netko u kafiću tražio Vjesnik. To je, nažalost, jedina istina.