Ni jedna zabrana za demokraciju nije dobra. Jer demokracija podrazumijeva slobodu mišljenja, okupljanja, organiziranja bez obzira na politički stav, vjeru, spol… Tako će i zabrana ekstremnog desničarskog skupa u Zagrebu s međunarodnim karakterom potaknuti rasprave je li to trebalo zabraniti ili nije, koje su krajnje granice demokracije, ali i ako se ovakav dernek zabranjuje, zašto se ne zabranjuje onaj u Kumrovcu u kojemu se veliča Jugoslavija iz koje je Hrvatska u krvi pobjegla, ili onaj u Srbu gdje se, pod krinkom antifašizma, obilježava četnički ustanak iza kojega su stotine hrvatskih žrtava? Mnoga će se pitanja postavljati, salve optužbi nabacivati, opet ćemo se naslušati govora mržnje, nagledati glumljenja državotvornosti, i sve će to zasjeniti katastrofalnu gospodarsku situaciju u Hrvatskoj, bahato ponašanje ove vlasti, njezinu nesposobnost, političke čistke koje provodi, najave poskupljenja koje će još više srozati standard hrvatskih ljudi…

Ali HČSP Josipa Miljka kao da je baš to tražio, kao da su upravo išli na otvorenu provokaciju s neofašističkim organizacijama iz Europe kako bi doveli do ovakve zabrane u Hrvatskoj i sebe prikazali kao žrtvu vlasti koju će odmah povezati s komunističkom. A mimohod za generale samo je njihova jeftina i prozirna manipulacija javnosti, jer njima nije stalo do generala i do interesa ove države i ovih ljudi, nego im je stalo samo do vlastite samopromocije i grabljenja političkog kolača na ekstremnoj desnici koja je još i danas iracionalno zaluđena 10. travnja, ustaškim pokretom i Antom Pavelićem. Još je shvatljivo da se ljudi u poodmakloj dobi ne mogu odreći ideologije koja je obilježila njihov život, kako crni, tako i crveni, jer bi se time morali odreći i svoje biografije. Ali zaluđivanje mladeži retorikom koju nameće HČSP i njima slični, upiranjem na jeftino domoljublje, kao ovaj put na hrvatske generale zatvorene u Haagu, u izravnoj je suprotnosti sa zdravom pameti, s elementarnim povijesnim činjenicama, s interesima ove zemlje i njezinih ljudi. Nikakav izgovor za takvo bauljanje ne mogu biti komunisti, komunistički zločini, iskrivljavanje povijesti kakvo nam pokušavaju nametnuti Mesić, Fumić, Boljkovac, pa i Josipović.

No Miljak i društvo postigli su svoj cilj. Postali su problem broj jedan ove države, da se čak i Vlada njima mora baviti, umjesto da ih se pusti da žive na krajnjim političkim marginama na kojima baš ništa ne znače i gdje nemaju baš nikakvu jaču potporu. Nekome kao da je i stalo da se u Hrvatskoj opet proizvede neka povijesna priča koja će zadobiti dnevnopolitičke konotacije, samo da se interes javnosti makne s nama gorućih problema, od nezaposlenosti do poskupljenja. A da je HČSP-u stalo do Hrvatske u koju se toliko zavjetuju, onda bi zemlji i mladima ponudili program kako izaći iz krize i zaposliti mlade, a ne u zabludu dovoditi sve njih politikom koja je stala 10. travnja 1941. godine. Što je onda s Domovinskim ratom, koji je danas jedina prava vrijednost na kojoj počiva suvremena Hrvatska? Zašto se domoljublje ne ogleda u odnosu na njega, na hrvatske branitelje? Ustaša i komunista je dosta!