Mi smo vizionari, mislioci koji stvaraju svakodnevno nove mogućnosti. Naša posvećenost svijetu koji nas okružuje proteže se preko krajnjih granica da uključi ljude u koje ulažemo, zajednicu koju podržavamo i svijet u kojem poslujemo. Ovaj dugoročni pristup u središtu je naše poslovne filozofije.”
Stoji tako na službenoj internetskoj stranici tvrtke ArcelorMittal, grupe koja zapošljava više od 261.000 radnika u više od 60 zemalja svijeta kao najveći proizvođač čelika s ukupno 10% svjetske proizvodnje. Navedeni citat nalazi se na njihovoj službenoj stranici na linku Filozofija, a ako krenete pomnije istraživati tu globalnu kompaniju na internetskoj stranici na engleskom jeziku, uočit ćete da, osim filozofiji, veliku pažnju posvećuju ljudskim pravima.
Borci za ljudska prava
Jedan od važnijih projekata u 2011. godini bio je da svoje zaposlenike upoznaju s osnovnim ljudskim pravima koja se temelje na Općoj deklaraciji o pravima čovjeka, štoviše steći ćete dojam kako je, osim ozbiljnog posla s čelikom, njihova glavna misija podizanje svijesti radnika o tim pravima. Konkretna realizacija misije očituje se u tome da svaki zaposlenik u ruke dobije kopiju Human Rights Policyja na matičnom jeziku zemlje u kojoj posluju. Također, spominje se i obuka o pravima koju je svaki zaposlenik trebao proći do kraja 2011. godine. Rezultate nisu objavili. U tekstu namijenjenom zaposlenicima posebno stavljaju naglasak na razumijevanje kultura, običaja i vrijednosti lokalnih zajednica te razvijanje dijaloga između partnera, radnika i stanovnika, a sve i uvijek u cilju promicanja ljudskih prava. Utemeljena je i zaklada koja pomaže socijalno ugrožene skupine te gradi low-cost kuće na područjima poslovanja tvrtke, tamo gdje je to potrebno.
ArcelorMittal posluje u Hrvatskoj, ali posluje i u Bosni i Hercegovini, njezinu entitetu Republici Srpskoj, u općini Prijedor. ArcelorMittal trenutačno je vlasnik zemljišta i kompleksa koji je u ovim krajevima poznatiji pod zloglasnim nazivom koncentracijski logor Omarska.
Trideset i prvog svibnja prije dvadeset godina vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale su naredbu putem lokalnog radija kojom se naređuje nesrpskom stanovništvu da obilježi svoje kuće bijelim zastavama ili plahtama, i da pri izlasku iz kuća stave bijele trake oko rukava. Nakon 1939. i nacističkog proglasa po kojem su poljski Židovi morali nositi bijele trake s plavom Davidovom zvijezdom oko rukava taj prokušani recept za obilježavanje jedne religijske ili etničke skupine prvi je put ponovno uspješno primijenjen. Počela je kampanja istrebljenja u kojoj su provođene masovne egzekucije, silovanja, otvarani koncentracijski logori i činjeni drugi zločini, i čiji je konačni ishod bio uklanjanje 94% bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata s teritorija općine Prijedor.
U kampanji nasilja ubijeno je 3173 civila, uključujući 102 prijedorska mališana i 256 žena; 31.000 je zatočena je u logorima smrti, i na kraju oko 53.000 opljačkano, poniženo i protjerano; sva vjerska, kulturna i ekonomska dobra Bošnjaka i Hrvata u općini Prijedor totalno su uništena.Dvadeset godina poslije, gradonačelnik Prijedora Marko Pavić i gradska uprava zabranili su žrtvama da obilježe stradanje na bilo kojem javnom prostoru u gradu. Općinske vlasti u Prijedoru do današnjeg dana nisu ni na koji način odali počast za patnje kroz koje su prošli ubijeni, zatočeni i njihove obitelji. Prije nekoliko dana gradonačelnik je održao konferenciju za novinare na kojoj je eksplicitno zabranio javnu komemoraciju. Na glavnom trgu trebala je biti postavljena instalacija sa 266 bijelih vreća i crvenih ruža, ali je gradonačelnik Pavić zaključio kako to narušava ugled grada.
Podizanje spomenika prijedorskim žrtvama u gradu nije dopušten, a pristup mjestima zločina onemogućuju i iskreni borci za ljudska prava Arcelor-Mittal. Ni prvo ni zadnje ponižavanje žrtava na ovim prostorima. Ni prvi ni zadnji gradonačelnik koji je zaslijepljen mržnjom prema drugima i drugačijima, koji dosljedno provodi politiku bijelih traka, Davidove zvijezde, i nastavlja dobru tradiciju odnosa na ovim prostorima. Ni prve ni zadnje skupine obitelji žrtva koje nemaju gdje upaliti svijeću za svoje ubijene, kojima je zapriječen prolaz do dijelova zemlje u njihovoj zemlji na kojoj netko gradi bogatstvo, a nekome je opet, prije dvadeset godina baš tamo život stao. I stoji još uvijek. Ni prva ni zadnja sprega lokalnih moćnika i kapitala kojima građani ne predstavljaju ama baš ništa, osim zgodne reklame na internetskoj stranici tvrtke, proizvodnji čelika s ljudskim licem, licem žrtve koja se može sjajno kapitalizirati, ali pod sigurnim uvjetima.
Najvažnija je sigurnost
Nakon što je pokrenuta inicijativa “Dani bijelih traka” putem interneta, koja poziva na prestanak negiranja genocida, da građani diljem svijeta 31. svibnja na prozor stave bijelu plahtu ili traku oko ruke i tako pokažu solidarnost sa žrtvama i otpor onima koji negiraju zločine, pogledom na stranicu ArcleorMittala steći ćete dojam da su proizvođači čelika ipak popustili. Naveli su određene datume u kojima će pogoni biti zaustavljeni kako bi obitelji žrtava ipak mogle obići bivši koncentracijski logor. Jer, ako nekome još uvijek nije jasno, osim ljudskih prava i proizvodnje čelika s ljudskim licem, vizionara, filozofa i mislilaca koji svakodnevno stvaraju nove mogućnosti i njihove posvećenosti svijetu koja se proteže preko krajnjih granica, najvažnija je sigurnost.
Da grupe posjetitelja budu pravodobno najavljene, da dođu u određen sat, da se kreću u skupinama, da nitko ne nastrada, da svi budu sretni, zadovoljni i sigurni, obilježeni turističkim posjetom koncentracijskom logoru iako možda neki od potencijalnih posjetitelja tamo na posao odlaze svaki dan i pomažu kompaniji da ostane u vrijednih 10 posto.
Tako se od proglasa vlasti bosanskih Srba do danas nije promijenilo mnogo. U novim vremenima, i novim sredstvima, i dalje se radi na uzajamnom razumijevanju kultura, običaja i vrijednosti lokalnih zajednica te razvijanju dijaloga između partnera, radnika i stanovnika, a sve to u cilju promicanja ljudski prava. Sve dok ona odjednom, preko noći, tko bi znao kako koncentrirana u bijeloj plahti na nečijem prozoru ili traci oko ruke, nevinom komadiću pamuka koji može koštati života, ne budu brutalno pregažena. Od zabrana zbog sigurnosti, preko vizionara pa do tog zastrašujućeg trenutka, put je siguran i kratak.
