Svojedobno je, u vrijeme prvoga Sanaderova mandata, Radimir Čačić sebe vidio kao budućeg hrvatskoga premijera. Vodio je za taj svoj naum bučnu medijsku kampanju, a i osobno sam, razočaran stanjem u Hrvatskoj, u jednoj kolumni podupro njegove gospodarske zamisli, pogotovo zato što ih je popratio uvjerenjem da u Hrvatskoj više nema političkih sukoba i neprijateljstava koji su je u prošlosti opterećivali. Otada do danas prvi potpredsjednik Vlade pokazao je neka svoja manje poznata lica, objavljeno je obilje informacija o njegovim sumnjivim poslovima, a dogodila se i prometna nesreća u kojoj je usmrtio dvoje ljudi (zbog jednoga teksta o tim poslovima bio me je tužio sudu, ali je odustao od parničenja). Unatoč tome što je javnost uvelike okrenuo protiv sebe, je li Čačić zaboravio svoje premijerske ambicije? Ne drži li da je Zoran Milanović koji mu je kao premijer nadređen na to mjesto došao političkim stjecajem okolnosti a ne po kompetenciji? Zacijelo da.

Zapravo nijedna stranka u Hrvatskoj, pa čak ni SDP i HDZ, ne polaže tolika prava kao HNS da bude presudna, da ima apsolutnu vlast i nepovredivu poziciju. Makar nikad nemaju više od pet, šest posto potpore birača, Vesna Pusić i Radimir Čačić više od svih političara u svojoj bahatosti govore u ime svih hrvatskih građana, u istupima nijednih drugih dužnosnika kao u njihovim nema toliko omalovažavanja i protivnika i saveznika. Ni u jednoj stranci se toliko ne štite svoji ljudi koji su sudjelovali u aferama, a neki su iz HNS-a osuđeni i na pravomoćne i na nepravomoćne zatvorske kazne. Ni iz jedne stranke nije otišlo ili izbačeno toliko članova zbog suprotstavljanja vodstvu. A u politici su, stvarajući novu stranku, uspjeli samo bivši dužnosnici HNS- a, na čelu s Dragutinom Lesarom. Upravo neki Lesarovi zastupnici, bivši istaknuti haenesovci, govore - ako Kukuriku koaliciji itko dođe glave, doći će joj HNS, i zbog despotizma njegova vodstva, i zbog sklonosti ljudi iz njegove hijerarhije kriminalu, i zbog toga što te ljude štite i Čačić i Pusićka.

U svojoj poslovičnoj potrebi da sve oko sebe omalovažava Čačić se izravno ne obrušava na Milanovića. Ali njegovo imenovanje Ferenčaka u NO Janafa udar je na Milanovića, to jest psihološka priprema za ostanak u Vladinoj hijerarhiji ako i on bude u Mađarskoj osuđen. Kao i bijes s kojim je izvrijeđao ministricu Mirelu Holy, optuživši je da je neznalica te da, protiveći se gradnji podzemne hidroelektrane Ombla kraj Dubrovnika, blokira investicijske projekte vrijedne osam milijardi kuna. Osim, dakle, što HNS u koaliciji želi biti moćniji od SDP-a, prozirna je i svrha te želje.

Ćačićeve građevinske tvrtke dobro su poslovale samo dok je on - od 2000. do 2004. bio na vlasti – a HNS se rukama i nogama borio da njegov ministar u Milanovićevoj vladi upravlja prostornim planiranjem, to jest da HNS ima pod svojom kontrolom svekoliko graditeljstvo. Slično je i s drugim područjima u kojima se okreće golem novac a HNS-ovi ministri ih hoće staviti pod svoj nazor. Odatle i bitna razlika između Čačića i Milanovića. Čačić (ili HNS, svejedno) ušao je u Vladu kao poduzeće, kao tvrtka, kao interes za koji će biti upotrijebljena država. Milanović takva osobna interesa nema te zacijelo ima u glavi neki program, neki naum za Hrvatsku. I dok mu je najvažnijem suradniku glavni cilj uporaba Hrvatske za svoje poslove i stranačke probitke, makar to značilo kršenje svih moralnih obzira kao u slučaju Ferenčak ali i u svome vlastitome, pogotovo ako se ne bude držao obećanja da će odstupiti bude li u Mađarskoj osuđen, premijer će se ili morati prilagođavati t akvom suradniku, ili raskinuti koaliciju i možda izgubiti vlast. Sudbonosno suočavanje Milanovića s moralnom razvalinom kakva je HNS koji mu je najjači koalicijski partner je neizbježno. Usporedbe radi - njegov nastupni govor u Saboru za mnoge je bio impresivan, slavljen je kao povijesni; imenovanje Ferenčaka također je povijesno, ali po sramoti.