Kada je kolovoških dana prije dvadeset godina na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice ubijen snimatelj HTV-a Gordan Lederer, ratne su žrtve još imale imena. Znalo se za Josipa Jovića, Damira Tomljanovića Gavrana, dr. Ivana Šretera. Što je agresija postajala brutalnija i ubijenih bivalo sve više, i imena im se znalo i pamtilo sve manje. Gordan Lederer ostao je upamćen po drami svoga umiranja i po nezaboravnim “Banijskim praskozorjima”. Od dana kada je ubijen prošlo je već dvadeset godina a da nitko nije osuđen za njegovu smrt! Pa čak ni njegov ubojica! A zna se tko ga je ubio toga ljetnog ratnog banijskog dana. Ubojica, banijski ‘rkan Milan Zorić, čak se i pred kamerama srpske televizije hvalio kako je baš on učinio ono što nisu uspjeli srpski snajperisti, tj. uzeo minobacač, stavio u nj granatu i “skinuo novinara”. Ali eto, usprkos tome, i danas je na slobodi!?! Zbog rata nedostupni ubojica iz Rosulja kod Kostajnice osuđen je u Sisku za zločin, ali u odsutnosti na 15 godina zatvora. No, 1996. općim zakonom o oprostu zapravo je oslobođen. Vrhovni sud u Zagrebu mogao je poslije samo konstatirati svoju pravnu nemoć pred tom političkom odlukom. Četnik je od tada i formalno slobodan. Od ratnog ubojice postao je slobodnim nečovjekom civilom. Na početku rata moglo se pretpostaviti da će neki grubi banijski krdžan vjerojatno ubiti nekog finog zagrebačkog dečka. No, da za taj zločin neće odgovarati u slobodnoj Hrvatskoj, to je bilo nezamislivo. Pa i umobolno. Ipak, ubojica je slobodan. Vjerojatno ima i domovnicu. Nju mu je omogućavalo rođenje u Hrvatskoj, protiv koje se borio, kao i mnogi njemu slični. Kao što bi ista činjenica to formalnopravno omogućavala i drugom krivcu za Ledererovu smrt, bešćutnom i ciničnom generalu JNA Andriji Rašeti. Da je napuhani i ledeni Andrija Rašeta, general JNA, koja je najprije “ugroženim Srbima” podijelila oružje, a potom glumila neutralnost i mirovnu misiju, dao da helikopter njegove vojske ranjenog snimatelja prebaci u Zagreb, on bi ostao živ. A ni vajnome se Rašeti, kao ni banijskom primitivcu koji je pucao u Lederera, ništa u Hrvatskoj nije sudski dogodilo. Čak se u proljeće 2005. godine pročulo da bi i Rašeta mogao tražiti hrvatsku domovnicu! General koji je iz Hrvatske vojnim konvojima put Srbije odvukao sve što je mogao, a što nije, naredio da se uništi, dosjetio se tada da bi i državljanstvo države protiv koje je poduzeo sve da nikada ne nastane, prošao je lišo. Kao nevin čovjek! To se valjda može samo u pravno retardiranoj državi. Uostalom, zar ta država nije svima onima koji su se protiv nje pobunili i ratovali, ubijali je i rušili, velikodušno sve općom amnestijom oprostila te im potom, jednako kao i hrvatskim braniteljima, još i obnovila kuće? Moguće i kuću Ledererovu ubojici. Najprije je sve bundžije amnestirala i oslobodila zakonske krivnje, a onda, obnovom njihovih kuća, i psihološkog osjećaja krivnje za bunu. U isto vrijeme dok su obnavljane kuće ustalih protiv Hrvatske, zahtjev za obnovu obiteljske kuće u Hrvatskoj Kostajnici podnio je i prijatelj mi, dugogodišnji liječnik u Vinogradskoj, inače Srbin. Pitam ga nedugo potom što je s kućom. Ništa, kaže, dobio je odbijenicu! Jer da ne ispunjava formalne uvjete za obnovu, budući su mu roditelji u međuvremenu umrli, a on već godinama živi u Zagrebu. Ipak se čudim. Vidjevši to, on tek s nešto ravnodušne ironije reče da se ne trebam čuditi jer da se u njegovoj Kostajnici bez mnogo formalnosti obnavljaju kuće onih Srba koji su bili na suprotnoj strani. “Da sam i ja bio u četnicima, obnovili bi i moju!”, reče pomalo trpko. Hrvatskim apsurdima nema kraja. A jedan je od najvećih da za tragičan kraj televizijskog snimatelja Gordana Lederera – na kojega će nas trajno podsjećati njegova dirljivo romantična “Banijska praskozorja” – ubijenog i ostavljenog da umre na brdu Čukur ponad Hrvatske Kostajnice, nitko nije kazneno odgovarao.