Hrvatski književnik Branislav Glumac u svijesti javnosti najpoznatiji je kao autor “Zagrepčanke”, romana koji je doživio čak trinaest izdanja, a preveden je na njemački, engleski, albanski i slovački jezik, te se našao i na pozornici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta. No, Glumac je i autor petnaestak zbirki poezije, knjiga kratkih priča, antologičar, dramatičar, scenarist, feljtonist, likovni kritičar i sam svoj biograf. Ovih se dana vratio staroj ljubavi, pripovijetkama, pa je u VBZ-u pod uredničkom paskom Marije Bošnjak objavio raznovrsnu zbirku kraćih i dužih pripovijedaka “Moj budući otac osjeća da ga gledam”. U zbirku je uvršteno deset pripovijedaka uz dvije monodrame posvećene glumcima Božidaru Oreškoviću (monodrama “Naopako” izvedena u ITD-u), tj. Vlasti Knezović (monodrama “Jezičina” izvedena u zagrebačkoj Tvornici). Knjigu otvaraju tri međusobno srodne novele koje je Glumac objavio između 1970. i 1980. godine u uglednim časopisima Republika i Forum u vrijeme koje je očito bilo naklonjenije književnim časopisima.
Zanimljivo je da je zagonetna pripovijetka “Svratište” uprizorena kao televizijska drama još davne 1964. godine na zagrebačkoj televiziji te da su u njoj glumili Fabijan Šovagović, Jovan Ličina, Zlatko Crnković i Vanja Drach. Doista, kvartet nedostižnih, pravih glumačkih asova. Nakon kratkog izleta u Glumčevu spisateljsku pomalo i zakučastu, eksperimentalnu novelističku mladost, autor nas munjevito vraća u današnjicu u kojoj se (opet) bavi vlastitom biografijom. U tom autobiografskom spisateljstvu, autor primjerice analizira dvije novopronađene stare fotografije iz obiteljskog albuma ili pak slikovito opisuje svoje usamljeničke, ali zato nimalo ekstrovertirane, šetnje po zagrebačkim staništima kao što su to iznimno posjećeni Svačićev trg s Augustinčićevim “Mannekenom Pisom” ili pak mastodontska, ali odlično građena pomalo i tajanstvena zgrada u Novom Zagrebu.
Za razliku od mlađeg Glumca, stariji Glumac je konkretniji, plastičniji, direktniji i neuvijeniji, nekako klasičniji. Doduše, igra se sa svojim likovima (što znači vrlo često i sa sobom), progovara o vlastitoj obitelji, a onda i o sebi, o svojim korijenima koji su mu stalna inspiracija, no bez polemičkih strasti i trpkog obračuna sa živima i mrtvima. Glumčev glas je u tim novijim pripovijetkama gotovo trpeljiv i spokojan, zreo i mudar, reklo bi se pisac na dugu štapu, pa bi čovjek poželio pročitati i pokoju dužu literarnu formu iz njegova informiranog pera. Naravno, na suvremene teme. I s autonomnim, po mogućnosti fikcionalnim likovima. Jer i kada piše o bližoj ili daljoj povijesti, Glumac je uspoređuje sa sadašnjošću, što je dragocjeno i, uostalom, krajnje rafinirano čitateljsko iskustvo. I u njegovim naoko usputnim, kratkim kolumnistički osviještenim crticama i blitzkrieg komentarima, nevezanim uz glavni fabularni tok, mogu se iščitati njegovi uvijek eksplozivni i čvrsti stavovi o suvremenicima i društvu, što znatno obogaćuje tekst i daje mu dodatnu dinamiku.
Glumac baš i ne voli autocenzuru, a memorija mu omogućava blagodati usporedbe, pa njegovi krokiji današnjeg Zagreba, grada koji je potpuno izgubio kompas pod vodstvom svog sve izgubljenijeg nadrikormilara, imaju i svoju društveno angažiranu težinu. Stoga ovu knjigu treba svakako pročitati i prije lokalnih izbora. Odlično je Glumcu ispala pripovijetka “Hvatači sjenki”, puna nostalgičnih erotskih reminiscencija i slatkih nagovještaja, baš kao i pripovijetka “Zavođenje, kristalizacija, priča”, u kojoj se autor duhovito poigrava seksualnim predrasudama namjerno navodeći čitatelja na potpuno krivi trag. U podosta priča, Glumac spominje omiljene pjesnike, među njima i Branka Miljkovića i Ivana Slamniga, ali i parafrazira i nadograđuje domaće i strane popularne pjesničke konstrukcije, dokazujući da poezija ima i proznu upotrebnu vrijednost te da i svakodnevni život trpi poetski ritam. Čitateljima će svakako biti zanimljive i dvije već spomenute monodrame, posebno buntovnička “Jezičina”, drama destrukcije i totalnog ljudskog poraza. •
