Vijest iz Društva hrvatskih književnika bila je ubitačno kratka. Umro je Zvonimir Milčec. Novinar, večernjakovac, omiljeni književnik, kroničar Zagreba, purger, zadrti stanovnik Gornjeg Bukovca, hedonist, scenarist, sijedi fakin, vjerni dinamovac i jedan od posljednjih agramerskih romantičara.
Bez straha od tehnologije
Rođen je u Zagrebu, 3. rujna 1938. godine, gdje se i školovao. Novinarstvu je podučen u Beogradu, a prvi su mu novinarski koraci vezani uz Večernji list, gdje je bio i reporter i kolumnist i pomoćnik glavnog urednika i mentor koji je uvijek bio zainteresiran za novinarsku kreaciju, dobar tekst, duhovite opaske, za uočavanje detalja koji čine cjelinu. Milčec je bio fanatično zaljubljen u svoj Zagreb. Gotovo i nema pisca koji je o Zagrebu napisao više novinarskih kartica. Kada je nakon pisanja za Jutarnji list i ponovnog povratka u Večernji, ali i nakon davnašnje kratkotrajne epizode sa Zagrebačkim trgom, listom koji je sam entuzijastički osnovao i ubrzo ugasio, otišao u mirovinu, nije se umirio. I dalje je pisao za portale, ne bojeći se novih tehnologija. U književnost je ušao dječjim romanom „Zvižduk s Bukovca“, koji je obilježio mnoga djetinjstva i mnoge natjerao da zavole Zagreb i njegove pitome brežuljke i osebujne likove. A onda i specifičnu zagrebačku kajkavštinu. Nakon „Zvižduka“, slijedili su i drugi dječji romani, među njima i „Tajna krvavog nosa“ i „Posljednji zvižduk“, ali i knjige feljtona po kojima će Milčec ostati zapamćen i u povijesti hrvatske književnosti. Knjiga kao što je to „Pozdrav iz Zagreba“, koja je imala puno izdanja i prodana je u golemim nakladama, feljtonistika je koju su kritičari ocijenili nastavkom Šenoina i Matoševa pisanja. Za Milčeca je to sasvim sigurno bio velik kompliment. Jer, Milčec je upravo na nevjerojatno volio književnost. Divio se velikim hrvatskim piscima, pa ih je popularizirao i u novinskim tekstovima i u svojim knjigama, kojih je objavio tridesetak. Milčec se itekako borio i za postavljanje Zagorkinog spomenika u Tkalčićevu ulicu, za vraćanje Fernkornova bana Jelačića na središnji zagrebački trg, ali i za postavljaje spomenika Šenoi, rad Marije Ujević Galetović, na početak Vlaške ulice. Otkrivanje tog spomenika bilo je jedno od najmasovnijih okupljanja u suvremenoj zagrebačkoj povijesti, pa je i to jedno od dobrih djela legendarnog Milčeca.
Neuvijeno o porocima
Pisao je Milčec neuvijeno i o svojim porocima. Znao se na tu temu i našaliti. Ono što su drugi skrivali, Milčec je pokazivao, pa se i tu nalazi tajna njegove velike popularnosti i omiljenosti. 1996. godine odlučio je otvoriti i pravi zagrebački kafić i to u Jurišićevoj ulici nazvan K&K u kojemu se na miru mogu prolistati novine, tj. zajtungi (i Milčecove knjige) i razgovarati bez glazbene tutnjave. Dobio je nagradu Grigor Vitez, nagradu Hrvatskog novinarskog društva Otokar Keršovani za životno djelo, Nagradu grada Zagreba… Ma tko se to nije odu??evio njegovom knjigom „Od Zagreba su ljepše samo Zagrepčanke“ ili „Volite li Zagreb“. Milčec je doista nesebično volio Zagreb, a Zagreb je još nesebičnije volio njega.
>>Zvonimir Milčec: U penziji, ali ne u mirovini!
>>Nepoznati detalji o ZOO-u u knjizi Divlja djeca Maksimira
Nek Ti je sretan put i ostani vjecno iznad dragog Ti Zagreba! Zagrepcanci te ne buju nigdar pozabili!