Kada je 2012. godine pjesnik rodom iz Šibenika Stjepan Gulin zasluženo dobio Goranov vijenac za cjelokupni doprinos hrvatskoj poeziji, zbog bolesti nije mogao osobno primiti nagradu. Tako je i cijelog svog diskretnog i samozatajnog iterarnog života izmicao svjetlima reflektora i većoj medijskoj pažnji. Prva knjiga lirike “Kovine” iz 1978. godine tiskana mu je desetak godina nakon nastanka. Nakon nje, Gulin je deset godina pisao drugu knjigu lirike “Istovjetne pjesme” objavljenu 1987. godine. Pjesme su mu objavljivane i u antologijama, neke su i uglazbljene i pjevaju ih šibenske klape. I najstroži kritičari zovu ga iznimnim hrvatskim pjesnikom. Meandar mu prije pet godina objavljuje izabrane pjesme “Smokve od soli” u izboru Krešimira Bagića. Gulin je pisao i prozu, pa mu je Meandar objavio i sočne ‘proze bez poze’ “Paz’te sad, paz’te sad”, štivo koje može podsjetiti i na Bukowskog. Pogreb Stjepan Gulina biti će 18. prosinca u rodnom Šibeniku na groblju sv. Ane.
Gulin je bio član Hrvatskog društva pisaca, a rođen je 28. rujna 1943. godine u Šibeniku.
