Zbog Vriska, sajma knjiga i festivala autora koji je u Rijeku od 2. do 12. lipnja doveo na desetke relevantnih europskih i hrvatskih autora, proteklih se deset dana činilo kao da je taj postindustrijski austrougarski i melankolični grad već ušao u 2020. godinu kada će biti europska prijestolnica kulture. Sve ambiciozniji program Vriska koji je postao jedan od najboljih književnih festivala u zemlji i ove je godine afirmirao ne samo (brojne) riječke autore nego i fenomenalne riječke prostore kulture: od art kina Croatia, o kakvom Zagreb može samo sanjati, pa do intimističkog Book caffea Dnevni boravak ili kluba Bačva
A o antikvarijatu Ex libris mogu se pisati samo hvalospjevi. To je vrhunski osmišljen i vođen prostor na više nego atraktivnom mjestu koji dokazuje da kult knjige u ovoj državi ni izdaleka nije na izdisaju.
Pravi festival knjige i autora ne čine samo brojni programi i dobro odabrani gosti nego i festivalski ugođaj. A taj ugođaj najviše simbolizira trenutak kada islandska književna zvijezda (s londonskom adresom) Sjón uoči svoje promocije dolazi u Ex libris kako bi pozdravio hrvatsku (i riječku) autoricu Dašu Drndić jer na engleskom jeziku upravo čita njen roman „Leica format“, a sprema se i na čitanje romana „Trieste“ koji je u Hrvatskoj objavljen pod nazivom „Sonnenschein“. Ili kada srpski pisac Dragan Velikić, autor romana „Bonavia“ (tako se zove i poznati hotel u Rijeci), čita riječki esej na otvaranju festivala. Ili kada ciparska autorica Myrto Azina Chronidi, čiji je roman „Eksperiment“ valjda prva knjiga nekog ciparskog autora prevedena na hrvatski, prokrstari gradom uzduž i poprijeko oduševljena njegovom carskom arhitekturom.
Naravno, Vrisak ne bi bio toliko vehementan da nema projekta Europom u trideset knjiga koji je VBZ-u omogućio trogodišnju kulturološku misiju upoznavanja hrvatskih čitatelja s vrhunskim piscima iz rjeđe prevođenih literarnih sredina. Tako je ove godine Rijeka upoznala i estonskog karizmatičnog pisca prve kategorije Tõnua Õnnepalua (čiji je roman „Pogranični teritorij“ Ivana Šojat prevela s francuskog jezika jer prevoditelja za estonski nemamo).
U Rijeci je bila i odlična finska autorica Riika Pulkkinen čiji je roman „Istina“ u rekordnom roku preveden na sedamnaest jezika, ali i Slovakinja Monika Kompanikova koja je na Vrisku pokazala radnu verziju filma snimljenog po njenu intrigantnom romanu „Peti brod“.
Od grčkog pak autora Christosa Ikonomua, autora romana „Nešto će se dogoditi, vidjet ćeš“, moglo se saznati puno o grčkoj svakodnevici koja sve više podsjeća na onu hrvatsku. Ali zato je tu Vrisak, jedno od mjesta na kojima se vodi žestoka borba protiv kulturološke i svake druge letargije. Samo da to na vrijeme shvate i riječki gradski oci i Ministarstvo kulture. Dok ne prođe „voz“... •
ok.. lijepo je pročitati nešto o Rijeci a da nema veze sa Frljavim... samo bez pretjerivanja molim.. :)