Osamljena plaža na obali Irske. I na njoj samo dvije kuće, jedna stalno nastanjena, a u drugu se – željan odmaka – doselio slavni skladatelj filmske glazbe. Namjera mu je na obali mora preboljeti traumatičan razvod i razriješiti kreativnu blokadu. No, jedne olujne noći pogodi ga grom...
Ovdje roman Mikela Santiaga “Posljednja noć u Tremore Beachu” (Znanje, urednica Bojana Franić, prijevod Tamara Horvat Kanjera, 99 kuna) poprima razmjere priče kakve piše Stephen King, čitatelju je brzo jasno da u rukama ima prvoklasni psihološki triler, čak pomalo na tragu Kingova “Isijavanja”, jer i ovdje je osamljeni muškarac svojim morama prepušten u društvu vlastite djece. No, to su tek slutnje i utjecaji, ovaj roman nipošto nije kopija slavnog autora.
Santiago je španjolski književnik i ovo mu je roman prvijenac kojim je postigao velik uspjeh: u samo četiri mjeseca probio se među deset najčitanijih romana u svojoj zemlji, a roman je preveden i objavljen u mnogim zemljama, između ostalih i u SAD-u i Japanu. Autor se pisanja prihvatio kao svoje treće karijere, jer po struci je softveraš, a po umjetničkom opredjeljenju rock-glazbenik. Zbog posla i glazbe živio je i radio u Nizozemskoj i Irskoj, te je u te dvije zemlje smjestio radnju ovog romana.
A nakon početnog šoka i udara groma, priča teče na dva paralelna kolosijeka. Na jednom je stvarnost i junak koji pati od užasnih glavobolja i noćnih mora, a na drugoj, njegova sjećanja na rano umrlu majku i dar predviđanja katastrofa koji je očito naslijedio od nje. Što je u svemu tome stvarnost? Rasplet je zapravo začuđujuće moguć – i realističan. Upravo on knjizi daje i dodanu vrijednost.
