Udruga za kulturu, umjetnost, kulturni turizam, socijalne programe i prevenciju ovisnosti Lanterna-Providenca iz Biograda na Moru s ponosom predstavlja književnika EMIRA SOKOLOVIĆA, o kojem donosimo samo dio informacija iz pregršta opusa njegovog predanog rada u kulturi, književnosti i socijalnim programima.
Razlog dolaska u Hrvatsku ovog uglednog, višestruko nagrađivanog autora, dobitnika u dva navrata 2014. i 2015. godine, prestižne talijanske nagrade „Citta di Sarzana” za najboljeg stranog autora i jednog od najaktivnijih kulturnih radnika u našoj regiji, a koji je nedavno održao promociju knjige u Italiji, te predavanje na Univerzitetu d’Annunzio u Pescari, jesu predstavljanja njegove dvojezične hrvatsko-talijanske knjige izdane u Hrvatskoj od strane Udruge Lanterna-Providenca „Paris – ili zalud je razapinjati Krista / Paride o E inutile crocifiggere Cristo“ i to:
25. 11. 2015. u 18.30 sati u Ogulinu – Gradska Knjižnica Ogulin, B. Frankopana 7
26. 11. 2015. u 18 sati u Zagrebu – Privrednikov dom, Preradovićeva 18
27. 11. 2015. u 18 sati u Sisku – Narodna knjižnica i čitaonica Sisak, Rimska bb
HUMANITARNI DIO NJEGOVOGA RADA
Prilikom posjete Ogulinu, Zagrebu i Sisku, predstavnicima Saveza slijepih i slabovidnih osoba autor će donirati svoje audio izdanje knjige „Paris – ili zalud je razapinjati Krista“ s glazbenom podlogom, knjigu koja je ove godine osvojila prestižnu talijansku nagradu „Citta di Sarzana” za najboljeg stranog autora.
Još 2007., projekt „Apokalipsa“ je prilagođen i doniran Savezu gluhih i nagluhih osoba, u formi titlanog intermedijalnog materijala na DVD-u, u prilogu s knjigom, kao i zbirku poezije, u audio formi „Poetica demonica“, koju objavljuje 2014. godine, u izdanju „KULTura sNOVA”, Zagreb, za koju je jedan od predstavljača podcrtao kako je jedinstven primjerak poetskog demonskog almanaha u svijetu. Na izuzetnom poetskom hommageu, u prestižnom „Guarnerijus“, „Centru za lepe umetnosti Jovana Kolundžije“, autor je priredio donaciju projekta „Apokalipsa“ i osobno dodijelio predstavnicima Saveza slijepih i slabovidnih osoba Republike Srbije kao i „Belog štapa” (Udruženja slijepih i slabovidnih osoba grada Beograda). 2014. godine dodijeljena mu je i Zahvalnica Saveza slijepih i slabovidnih osoba za svesrdnu pomoć i humanitarno djelovanje.
Autor smatra da koliko god drugi rad bez koristi smatrali ludim, pristaje na spomenuto ludilo svjesno i svoja djela s osmijehom donosi osobama s invaliditetom.
RAD U KULTURI I KNJIŽEVNOSTI
Emir Sokolović negdje živi i radi, jer kako bi on rekao, za umjetnika ne postoje ni granice, ni mjesto. Igrom sudbine, to je stacionarno Zenica, Bosna i Hercegovina. Davne 1983. godine, prva i odmah dvojezična knjiga autora Emira Sokolovića, našla se na policama talijanskih biblioteka i knjižara, kao zaista rijedak slučaj pojavljivanja zbirke poezije bilo kojeg autora poezije, gledajući našu regiju. „Dove e perche / Gdje i zašto“, pojavila se u Italiji, prokrčivši put tada nepoznatom autoru, među mnoštvom poznatih imena u svijetu književnosti. O ovoj je zbirci književni kritičar Salvatore Sorbello dao osvrt u časopisu „Il mico“.
Nakon toga, Emir Sokolović prestaje objavljivati svoje radove sve do 1998. godine, iz samo njemu znanih razloga, a svi skupa se nadamo doznati.
Pojavljuje se kao član Povjerenstva za godišnju poetsku nagradu Književnog kluba „Obzorje“ iz Bugojna, a 1993. godine okuplja tinejdžere entuzijaste i sklonivši ih od ratnih stradanja, priređuje kazališnu predstavu „Paris – ili zalud je razapinjati Krista“, koja je izvedena na sceni Omladinskog pozorišta u Travniku i tek 2015. godine objavljuje je Udruga Lanterna-Providenca u Hrvatskoj.
Zgrožen stradanjima kojem smo bili izloženi, 1994. godine priređuje intermedijalni performans postavljen na Maloj sceni BNP-a i isti priređuje u formi TV projekta „Apokalipsa“.
1998. godine objavljuje dvojezičnu zbirku poezije „Bio je tada trska/ Una era canna allora“, promovirajući je u Topoli, što ujedno biva i pretečom uspostavljanja porušenih kulturoloških mostova u regiji.
1999. godine, također je predstavio knjigu „Paris – ili zalud je razapinjati Krista“ u Topoli. Kao specijalni gost sudjelovao je Goran Sultanović, doajen ex-YU glumišta
2003., objavljuje romanom „Oslobađanje“ / „Ouroboros“, edicija istog je u bibliografskoj nakladi od 10 primjeraka, luksuzno opremljenih i ručno rađenih. U predstavljanju ove knjige sudjeluju Edin Karamazov, Mensur Begičević, vokalni oktet „Iskorak“... O samom djelu je pisao pokojni profesor Panto Sekulić i isti rad objavio u časopisu „Most“.
2004. godine, priređuje roman „Oslobađanje“ u formi autorske audio-knjige, namijenjene i donirane od strane autora Savezu slijepih i slabovidnih osoba. Zašto baš njima?
Autor daruje audio-knjige smatrajući kako netko tko je uskraćen, ne svojim htijenjem, za tako bitan senzibilitet ne zaslužuje biti izoliran od suvremenih tokova u literaturi. Ono što je autor mogao uraditi u tom trenutku je da svoje djelo prilagodi tehnički prihvatljivom rješenju i iste daruje.
2005. godine biva članom stručnog žirija III. festivala BH drame.
2009. godine njegova pripovijetka „Iščekivanje“ prevedena je na poljski našavši svoje mjesto u Antologiji u Poljskoj. To je bio početak suradnje, pa je dramski tekst „Paris – ili zalud je razapinjati Krista“, također preveden na poljski i postavljen na krakowsku kazališnu scenu 2010. godine. Te je godine bio gost Krakowa i predstavio svoj rad na brojnim katedrama kao i bio počasnim gostom konferencije slavista u Sosnowiecu. Iste godine, u sklopu VI. Međunarodnog simpozija „Constantin Belimace“ na Akademiji znanosti i umjetnosti Makedonije, održao je predavanje „Knjiga – roba; da ili ne“ i bio je sudionikom Melničkog festivala poezije (Bugarska).
2011. predstavio je novu stihozbirku „Lako je jurišati na nebo koje ćuti...“, čija je prva promocija putem Interneta uživo prvi put uopće na taj način. Imala je gotovo nevjerovatnu gledanost. Iste godine je bio pozvan sudjelujući i na Međunarodnim poetskim susretima „Heraklea“ u Bitoli, kao i na 50-tim jubilarnim Struškim večerima poezije, gdje mu je izbor iz poezije zastupljen i u antologiji „Poezija sa pet kontinenata“, koju je upriličila direkcija Struških večeri.
2012. godine sudionik je Struških večeri poezije i Karamanovih sretanja u Makedoniji, gdje je, pored kazivanja stihova, imao zadovoljstvo održati i predavanje učesnicima.
2013. godine potpisao je ugovor s prestižnim talijanskim izdavačem „Rocco Corabba“ za naslov „Una era canna allora“, a 2014. godine aplicirao je sa spomenutim naslovom i pripovijetkom „Hsi-Hao ili jedna ekološka priča“ na javni natječaj „Citta di Sarzana“, gdje mu je dodijeljena nagrada kao najboljem stranom autoru.
Iste godine dodijeljen mu je status počasnog člana Udruge za kulturu, kulturni turizam, socijalne programe i prevenciju ovisnosti Lanterna-Providenca iz Biograda na Moru (Republika Hrvatska), kao i mjesto urednika i recenzenta iste Udruge, a koja prepoznaje njegovu posebnost, originalnost, stručnost i humanitarnost, kao podršku svojem djelovanju.
2015. godine, za djelo „Paris – ili zalud je razapinjati Krista“, drugu godinu zaredom, dodijeljena mu je ponovno prestižna nagrada „Citta di Sarzana“ za najbolje djelo stranog autora.
Posebnost je njegova ručno rađena zbirka poezije „Ples među podsjenama“, objavljena 2015. godine u tek pet primjeraka.
Godine 2015. dodijeljeno mu je vođenje Radionice kreativnog pisanja za vrijeme trajanja Desetog omladinskog radnog kampa Franco Betolli, u sklopu jubileja dvadesetogodišnjice stradanja u Srebrenici.
U rujnu 2015. bio je gost – predavač na prestižnom Universita G. D’Annunzio – Pescara (Italija).
Posebnost u njegovom djelovanju u kulturi je osnivanje i rad art-kluba „Plava paleta“ u kojem je bez financijske podrške uspio realizirati preko 120 referentnih međunarodnih događaja.
Kluba „Plava paleta“, 2015. godine s Emirom Sokolovićem na čelu, pokrenuo je I. međunarodni književni natječaj „Pero Živodraga Živkovića“, gdje se na javni poziv odazvalo četrdesetak autora, što iz zemalja regije, do književnika iz Iraka, Belgije, Italije, USA.
Ovaj vrsni književnik, ogromne energije i pozitivnog stava prema ljudima i životu i dalje piše i radi, te vodi Udruženje (U.G.K.R. „ARMAGEDON“) u suradnji s Udrugom Lanterna-Providenca iz Hrvatske. Održava i dalje Klub „Plava paleta“ koji je jedinstven u prostorima ove regije, te već priprema II. Međunarodni književni festival „Pero Živodraga Živkovića“ 2016., a koji je ove godine održan sa preko 40 sudionika bez bilo kakve financijske pomoći i trajao je dva dana s direktnom suradnjom i sudjelovanjem putem Interneta, renomiranog i jednog od najprestižnijih talijanskih autora Giorgia di Vito.
Nela PAMUKOVIĆ, dopredsjednica i glasnogovornica Udruge Lanterna-Providenca
Zašto ste izabrali baš Udrugu za kulturu, književnost i socijalne programe Lanterna – Providencu, čiji dom je u Biogradu na Moru, a koja radi na području cijele regije?
Udrugu „Providenca“, konkretno i organizaciono, sreo sam za vrijeme Festivala u Biogradu na Moru, gdje se pokazala ozbiljnost u pristupu u ova opskurna vremena, usto su seriozno postavljali problematiku oko izdavačke djelatnosti pri Udruzi i novac nije bio suština. Danas je jako malo udruga koje na tako hvalevrijedan postavljaju načela, koliko god to bio iznimno veliki izazov. Većina udruga, danas i ovdje, je naprosto šalter za udovoljenju sujetama onih koji imaju sve izuzev kreativne potvrde koju jako skupo i lakovjerno plaćaju. „Providenca“ je ispoštovala etička načela kojima se vode i koja nastoje održati na visokoj kulturološkoj razini, i upravo zato sam izabrao „Providencu“.
Zašto želite objavljivati svoja književna djela baš u Hrvatskoj i predstavljati ih u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci Hrvatske?
U BiH ne postoji izdavači, već postoje tiskare doregistrirane za izdavačku djelatnost koji su sramotni za bilo kojeg ozbiljnog autora. S obzirom na kontakt koji je već postojao sa izdavaštvom u Hrvatskoj i kako je Hrvatska članica EU, a k tome i nama susjedna država, pritom posebice mislim na kontakt s udrugom „Providenca“, ništa nije bilo logičnije nego i kroz izdavaštvo potvrditi suradnju.
Otkuda suradnja s Italijom?
Ne treba nikako smetnuti s uma, da je davne 1983. godine, pri „Edizione Foreman“ iz Bergama, tiskana i moja prva dvojezična stihozbirka „Gdje i zašto/ Dove e perché“. Najvjerojatnije bi sljedeće godine, s obzirom da je bila pripremljena i prevedena, bila publicirana i druga zbirka „Bio je tada trska / Una era canna allora“, da nisam otišao u dobrovoljni egzil sve do 1998., mada bi se i ta godina mogla tretirati s rezervom obzirom da sam u javnost izišao sa bibliofilskim izdanjem „Bio je tada trska / Una era canna allora“, u svega 50 ručno rađenih primjeraka. Ručni rad na ukoričenjima i bibliofilska samostalna izdanja, postaju mojim obilježjem sve do 2013. godine, kada već spomenuta, druga zbirka: „Bio je tada trska / Una era canna allora“, biva objavljena pri jednom od najstarijih talijanskih izdavača casa editrice „Rocco Corabba“ iz Lanziana. Ove sam godine vodio Radionicu kreativnog pisanja za fondaciju „Franco Betolli“, tako da sve ukazuje kako je Italija, i pored znamenite književne povijesti, prirodno stanište moga stvaralaštva.
Kakvo je Vaše stajalište o Zagrebu kao kulturnom nositelju?
Definitivno, Zagreb je jedan od regionalnih kulturoloških centara. Mnogi dolaze i pokušavaju uzeti zalet i sagledati djela unutar takvog okružja gdje ipak postoji određeni meritum i gdje djelo može dobiti objektivnu percepciju i, samim time, ocjenu. Što se tiče mene osobno, zadovoljstvo mi je u samom stvaralačkom činu, i ono što mi je nadasve važno jest da se „oslobodim“ djela, te da izdavač uradi dio posla koji mu pripada. Kako sam naišao na suradnju s Udrugom „Providenca“, za koju vjerujem da je na obostrano zadovoljstvo, a kako je Udruga stacionirana u Zagrebu, tako će, mišljenja sam, i moje djelo ovdje zaživjeti. Za mene kao autora, bitno je samo da djelo u određenom trenutku kristalno jasno i čisto zadovoljava sva nadanja i stremljenja. Kada ode k izdavaču i doživi ukoričenje, to djelo postaje moje onoliko koliko je i bilo kojeg drugog čitatelja.
„MALE“ kulturološke sredine u Hrvatskoj? Predstavljate svoja djela u Sisku i Ogulinu...
„Male“ kulturološke sredine... Ne znam baš. Ne dijelim tu percepciju. Po čemu bi neki megalopolis trebao a priori biti i velika kulturološka sredina?! To je vezano za naše geografske percepcije, a to rijetko gdje još postoji. Djelo putuje i nailazi na čitatelja bilo gdje. Ima svoj život neovisno o autoru, posebice danas u eri informatičkih tehnologija. Stoga, predstavljam djelo gdje me pozovu i gdje je dobrodošlo. Statističke podatke zanemarujem.
Kakvo je vaše iskustvo sa festivala poezije i književnosti inače, s osvrtom na festival u organizaciji Nele Pamuković i Darka Turkovića, voditelja Udruge Lanterna – „Providenca“ u Biogradu na Moru?
Festival u organizaciji udruge „Providenca“ koji se održao u Biogradu na moru, za mene je, kada su ovi geografski prostori u pitanju, iznimno ugodno iskustvo i jedan od rijetkih događaja koji su naklonjeni literaturi (čak i u usporedbi sa Struškim večerima poezije, čiji sam gost bio dvije godine zaredom). Zašto to kazujem?! Festivali na kojima sam prisustvovao (a bio sam na mnogima, da ih sad ne spominjem), bili su usmjereni ili na osobnu promidžbu organizatora gdje je književno djelo u cijelosti bivalo zanemarivano i podređeno samom organizatoru, ili su služili kao razmjena: „ti meni, ja tebi“, a gdje se uglavnom samo troši novac poreznih obveznika. Potom se sve to medijski poprati reportažama od strane novinara koji i nisu ili nazočili događajima.
E, sada da apostrofiram po čemu je Festival u organizaciji „Providence“ bio specifičan: prve je večeri organizator doveo i upriličio književno predstavljanje stvaralaca koji ispred sebe ima djelo i čije djelo svim uzvanicama može biti referentna točka i ogledalo unutar kojeg se jasno vidi gdje se nalazi djelo svakog sudionika ponaosob, a zatim su počele promocije i festivalski poetski nastupi. Hiperprodukcija, koja je danas i ovdje, možda je nužna, jer iz iste se da iznjedriti književna vrijednost. Međutim, stvaralac plaća danak u novcu, tako da, s obzirom na tranziciju kojoj smo izloženi, nije rijetkost da suštinski vrijedno djelo ne bude zamijećeno.
Od koga ste učili?
Ipak, knjiga je izvor i prethodi novim ukoričenjima. Imao sam sreću da rano uvidim kako je najvažnija utrka koju bilo koji stvaralac ima, upravo ona koju i neizbježno gubi, a to je utrka s vremenom. Također, neupitno je ima li svaki stvaralac i osobnost koji ne inklinira čak ni određenim etabliranim vrijednostima. Stoga sam pristupio iščitavanju raznih antologija i tu pronalazio autore čijim djelima sam se u cijelosti posvećivao.
Koje su literarne postavke Vašeg rada?
Vrlo jednostavno. Određeno djelo, da bi bilo prozvano kao „Kreativni iskaz“ (neovisno o kojem umjetničkom izričaju je riječ), mora zadovoljiti određene kriterije. Prvo, mora dati odgovore na sva pitanja koje je djelo potaknulo. Drugo, mijenjajući „kulise“, djelo ne smije gubiti na dojmljivosti i vrijednosti, bilo da je riječ o geografsko-kulturološkoj izmjeni unutar dekora ili temporalnoj (kroz epohe). Ukoliko jedno djelo to ne zadovolji, nije ga trebalo ni stvarati.
Kako stvarate: u trenutku, inspiracijom, metodičnim slaganjem...?
Stvaralaštvo je dug i mukotrpan proces, ako želimo stvoriti djelo koje će imati šansu da nas nadživi. To iziskuje pomnu analizu materije kojom se naše djelo želi baviti, posebice u mom slučaju, s obzirom da istrajavam (ako se izuzmu prve dvije stihozbirke) u konceptualizmu. Znači, svako je djelo jedna „priča“. Tako da imamo stihozbirku „Lako je jurišati na nebo koje ćuti...“, koja je ispisivanje stihova inspiriranih grafikama A. Durera, ili stihozbirku „Poetica demonica“, koja je – to mogu slobodno reći – jedini poetski demonski almanah.
Molim Vas, ukratko nam pojasnite sve važne književne nagrade...
Prvo ću reći kako je za mene institucija „nagrade“ apstrahirana; jedino opravdanje nalazim kako bih uvidio poziciju djela u odnosu na današnja zbivanja, i na taj način lakše „doveo“ čitatelja samome djelu, ako sam se već odvažio na objavljivanje. A što se tiče dosad nagrađivanih djela... Kombinacija pripovijetke „Hsi-Hao – ili jedna ekološka priča“ i stihozbirke „Bio je tada trska / Una era canna allora“, donijelo mi je 2014. prestižnu talijansku nagradu „Citta di Sarzana“, kao najboljem stranom autoru u cijelosti, a tekuće godine dramskim rukopisom „Paris – ili zalud je razapinjati Krista“, dobio sam nagradu „Citta di Sarzana“, za najbolji rukopis stranog autora. Isti naslov smo dvojezično tiskali pri izdavačkoj djelatnosti Udruge „Providenca“, a svoju prvu promociju – samo dva dana po izlasku iz tiska – imali smo zahvaljujući mome prevoditelju, odnosno prevoditeljici, gđi Bogdani Trivak, na Univerzitetu G. d’Annunzio u Pescari, a tom smo prigodom dobili poziv za mjesec svibanj sljedeće godine da predstavimo djelo i u Rimu.
Otkud i zbog čega zajedništvo programa „Providence“ i Armagedona?
Dođe mi nekako kao prirodan slijed. Ljudi koji su na čelu tih Udruga imaju jasnu viziju i ostalo dođe kao tehnikalija: da se vodi računa o tome da se aktivnosti nadopunjuju i ne preklapaju, a da svaka od Udruga ima zadovoljstvo u realizaciji segmenta koji joj je pripao.
Kako se preživljava u književnosti?
Na ovim geografskim prostorima su uvijek postojali autori, no ne i njihova djela. Što to znači?! Znači da se nikad nije obraćala pažnja na djelo koje će apostrofirati autora, stoga nas malo gdje ima na svjetskoj kulturološkoj sceni. Nepotizam je kod nas poslovičan, tako da se a priori zna tko će što raditi i tko na to ima prava. Sreća da sam još s prvom knjigom izišao u civilizacijski osviještene prostore i nemam problema kao većina kolega, koji još uvijek jeftino traće vrijeme tražeći afirmaciju tamo gdje je, nažalost, ne može ni biti: „Uzalud je orati i bacati sjeme u jalovu zemlju!“.
