Ivana Simić Bodrožić, autorica rado čitanog romana “Hotel Zagorje” koji još čeka filmsku interpretaciju i jedna od vodećih hrvatskih kolumnistica, u VBZ-u objavila je zbirku kratkih priča “100% pamuk”.
Riječ je o literarnoj formi koja je u Hrvatskoj iznimno popularna. O čemu ne svjedoči samo afirmirani Festival europske kratke priče nego i na desetke nagrada za kratku priču među kojima prvenstvo ima ona polustoljetna Večernjakova. Zanimljivo je da je u spomenutu zbirku uvrštena i priča “Nema mjesta” kojom je Ivana Simić Bodrožić prije tri godine osvojila drugu nagradu Večernjakova natječaja koji nosi ime Ranka Marinkovića.
Šarmantna duhovitost
Kao i sva druga štiva Ivane Simić Bodrožić, i njezine su kratke priče direktne, a resi ih i šarmantna duhovitost, što im daje na dodatnoj prodornosti. Najbolje domete u pričanju autorica ima kada se koristi paučinastom, a parafrazirajući naslov, slobodno se može i reći pamučastom erotičnošću. To se napose odnosi na uvodnu priču “100% pamuk” u kojoj je Ivana Simić Bodrožić obranila dignitet osviještenog, ali i vrlo izravnog erotizma kakav je, na žalost, vrlo rijedak kada su u pitanju domaće autorice. A žene doista puno kvalitetnije i plastičnije opisuju sve one senzacije koje su fiziološki ekskluzivno vezane uz žensko tijelo, a onda i uz žensku psihu, što dokazuje i prozno umijeće Ivane Simić Bodrožić. Šteta što je tu erotičku crtu zatomila u nekim drugim svojim pričama koje su sve do jedne posvećene ženama koje se bore za svoju poziciju ne toliko u društvu koliko u obitelji.
Zbirka “100% pamuk” posvećena je ženama, prvenstveno majkama (napose onima koje imaju malu djecu), koje su suočene s nizom obiteljskih poslova koji ne ulaze ni u kakav radni staž, a krvavo ih obavljaju, i to 24 sata na dan. Među tim majkama ima i onih koje strastveno raščlanjuju svoju ljubav ne samo prema djeci, nego i prema roditeljima, pogotovu majkama, što je tema kojom se s dobrim rezultatima bavi i Vedrana Rudan. Obračun kćeri i majke očito je zahvalna i ne samo literarna tema.
Preispitivanje obiteljskih veza
Obiteljske veze tako se preispituju na svakoj stranici ove knjige koja pršti životnošću i baš nikada ne bježi u apstraktno filozofiranje o smislu života. Stvarni život odvija se negdje drugdje, primjerice baš u ovim pričama Ivane Simić Bodrožić koje ne trguju bizarnostima niti se natječu u verbalnim pretjerivanjima i grubostima. A vode i računa o stilu i jeziku, te su usput i aktualne, što znači i društveno angažirane.Tako se autorica na vrlo dirljiv način bavi temom abortusa, i to u već spomenutoj nagrađivanoj priči “Nema mjesta”, ali i univerzalnom ratnom temom nenalaženja posmrtnih ostataka svojih najbližih u doista izvrsnoj priči sa zlokobnom vukovarskom atmosferom “Kosti”.
Treba istaknuti i da je priča “Pristojan posao” jako dobar prilog literarnom iščitavanju hrvatskih korupcijskih tema, kao što je i priča “Francuzi” odličan poziv na razmišljanje o našem sveprisutnom rasističkom ponašanju prema nekim manjinama s kojima dijelimo ista stubišta, iste ulice i ista naselja. Očito je da se Ivana Simić Bodrožić vrlo sustavno, s puno topline i uviđavnosti, bavi neuralgičnim točkama hrvatske stvarnosti. I to čini bez ideologije, bez navijanja, bez dociranja. A pišući o drugima, zapravo piše o sebi.
