Velika dvorana Matice hrvatske bila je prepuna. Romana Horvat, glavna urednica nove knjige Viktora Žmegača, radosno je i ponosno istaknula da je “Strast i konstruktivizam duha” već deseta autorova knjiga u Matičinoj nakladi. Akademici Mladen Machiedo i Krešimir Nemec bili su za govornicom kao predstavljači knjige na visini zadatka, svojih titula i znanstveničkog ugleda.
Uspomene s putovanja
A onda je Viktor Žmegač ustao od predstavljačkog stola i krenuo na drugu stranu: pred prvi red publike i snažnim profesorskim glasom provjerio čujemo li ga i mi u zadnjem. No glas mu se utišao i postao krhkiji kada je počeo govoriti onako kako u javnosti nikada ne govore akademici, profesori emeritusi, germanisti, kroatisti, komparatisti ili muzikolozi. Možda tek književnici. Potpuno osobno i iskreno.
Govorio je Žmegač o svojim osjećajima podijeljenima na radost zbog izlaska knjige i na tugu jer je točno mjesec dana ranije umrla njegova supruga. Svojoj Cvijeti Viktor Žmegač posvetio je svoje “Majstore europske glazbe” zbog njene ljubavi i smisla za glazbu u kojoj su zajedno uživali. Na novoj knjizi koja komparatistički i sintetički obrađuje temeljen umjetničke pokrete 20. stoljeća takve pisane posvete nema. Zato ju je autor želio izreći, iskazati još jednom nježnu ljubav družici s većine svojih europskih putovanja na kojima je, u obilasku muzeja, nastajala i ova nova knjiga.
Pa kad već posveta nije otisnuta na knjizi, neka barem ovdje ostane zapisana.
Majstor ne gasi vatru
Naslov knjige, zapravo, osim teme, izvrsno opisuje i samog autora. Golemo znanje, erudicija i predan rad jedna su polovica njegove znanstveničke i autorske veličine. Drugu stranu čine upravo strast i emocije s kojima Žmegač svakodnevno i živo komunicira s umjetnostima koje su mu mnogo više od predmeta proučavanja. One su mu nadahnuće.
Knjiga je, kako je u nastavku svog emotivnog obraćanja publici kazao Žmegač, nastajala tijekom čitavog njegova, već više od osamdeset godina dugog puta prema umjetnostima i uz umjetnosti: od gimnazijalskog prebiranja po knjigama knjižnica u Virovitici, Osijeku i Đurđenovcu, gdje su ga prvi zaskočili plavi konji Franza Marca, preko potpunog shvaćanja i uočavanja točaka u kojima su početkom 20. stoljeća mnogi umjetnici odbacili pravila što ih je fiksirao još Aristotel, pa do posljednje kasne faze, ove današnje, u kojoj je sve to smjestio u kontekst današnjice i napokon knjigu i napisao.
O planovima za neku novu knjigu na kojoj Viktor Žmegač uvijek radi u ovoj se prigodi nije govorilo. Ali razmjena zavjereničkih osmijeha između autora i njegove urednice bila je dovoljan dokaz da se u majstorovoj radionici vatra ne gasi.
>> Objavljene nominacije za nagradu Kiklop
