Godina 2014. očito će biti upamćena i po nekoj tajnoj vezi između književnika Zlatka Krilića i Večernjeg lista. Kratka priča mu je objavljena na Natječaju za kratku priču “Ranko Marinković”, a njegov je kriminalistički roman pobijedio u “Potrazi za novih hrvatskim krimićem”. A o toj tajnoj vezi Krilić kaže:
– Ta kratka priča za mene je intimno i literarno golema prekretnica. Ne govorim o njenoj kvaliteti nego o činjenici da uopće postoji. Naime, na početku svake radne godine ja radim precizne i pretjerano optimistične planove. Tako sam u posljednjih 25 godina u plan uvijek stavio i priču za Večernjak, ali nikada to nisam ispunio. Nikada do sada nisam poslao priču. Katkada bih je i napisao, ali je nisam slao. Ove sam godine čak i to uspio. Kažem vam, na najboljem sam putu da ponovno propišem i vratim onaj nekadašnji eros pisanja koji sam davno izgubio.
Široj javnosti Krilić je prije svega poznat kao scenarist, a čitalačka publika ponajprije prepoznaje njegove naslove koji su uvršteni u lektiru. No on sam kaže da ne piše, niti je ikada pisao, za djecu i mlade.
– Napisao sam petnaestak knjiga koje pripadaju takozvanoj dječjoj književnosti, ali ja sam pisao o djeci i mladima, ponajviše o vlastitom djetinjstvu, pa su moje knjige izlazile u bibliotekama za djecu. Uvijek sam osjećao otpor prema običaju da se taj žanr koji, kao i svaki drugi žanr, ima svoje zakonitosti, definira kroz namjenu. To mi zvuči minorizirajuće, za što nema razloga jer upravo u području “dječje književnosti” nastala su djela koja su, prema mome mišljenju, obilježila našu literaturu kraja 20. stoljeća, a pritom mislim na Kušana, Baloga, Paljetka i još neke koji su u tom žanru stvorili briljantna djela – kaže Krilić te objašnjava kako su njega u bavljenje “dječjom književnošću” uvukli stilistički razlozi:
“Krik” čuvao u ladici
– Uvijek sam se divio piscima izbrušenog stila i pitkih rečenica. Piscima koji svojim načinom pisanja ne stvaraju buku u komunikaciji. Zbog toga sam u vrijeme dok sam bio dječarac s literarnim ambicijama izučavao rečenice i kompletan stil nekih meni dragih pisaca. Pročitao bih od odabranog pisca sve što mi je došlo pod ruku i onda pokušavao ukrasti njegovu rečenicu. Tako sam u jednom trenutku došao do velikog stilista Hemingwaya, a od njega je bio samo jedan korak do njegova “učitelja” Twaina. Tako sam otkrio dječju književnost koju sam u vlastitom djetinjstvu potpuno preskočio, objašnjava.
Glavna preporuka budućim čitateljima romana neka bude to što se autor, dok ga je pisao, silno zabavljao
Čak 23 godine prošle su od Krilićeva zadnjeg romana “Krik”, a on kaže da je tome kumovala njegova prirođena lijenost u kombinaciji s metastaziranim strahom od pisanja. No, stvari se mijenjaju.
– Toliko je vremena prošlo od pisanja “Krika”, no nije od njegova izlaska. “Krik” sam desetak godina držao u ladici i nisam ga pustio u objavljivanje iako su neki izdavači bili jako zainteresirani. Čak je i ulomak izišao u svojevrsnoj antologiji, a da knjiga nije izišla.
Kako je riječ o ratnom romanu, na koji sam nemalo ponosan, nisam želio da bude zlorabljen, zato je čučao u ladici. Vjerovao sam da mu vrijeme neće naštetiti ako je dobar, a ako nije, nije ga ni šteta. Bez obzira na moju nacionalnu osviještenost, nisam želio da roman bude dijelom vala općeg hrvatovanja. U vrijeme kada sam ga napisao mnogi su postajali profesionalni Hrvati, a ja to nisam htio biti. No, proteklih godina izišle su mi još neke nove knjige, npr. “Šaljive priče i priče bez šale”, ali to su bile kompilacije starih tekstova i nešto novih.
U literarnoj teretani
Čak 23 godine nisam sustavno radio novi roman, a natječaj Fokusa i Večernjeg lista odigrao je veliku ulogu. Vi ste mi zadali žanr i rok, što uvelike olakšava borbu protiv straha od pisanja, objašnjava Zlatko Krilić, ali i otkriva što ga je to toliko privuklo krimiću:
– Krimić kao vrsta svojim zadanostima ublažava literarni teror slobode. Doživljavam to kao priliku da propišem i raspišem se, kao svojevrsnu literarnu teretanu. Zato je i šifra pod kojom sam predao sinopsis i uvodnih 30 kartica bila “Krumpir u teretani”. “Krumpir” je, naime, bio prvi radni naslov romana koji je žiri upoznao pod novim imenom, a koje vjerojatno nije konačni naslov. Naravno, još je prerano da otkrijemo čime je to Krilić osvojio žiri. Stoga smo ga zamolili za preporuku koju bi uputio budućim čitateljima svog romana:
– Glavna je preporuka to što se autor silno zabavljao pišući ga, a možda je još bolja preporuka što mi je policijski inspektor koji mi pomaže savjetima rekao: “Vi ste ludo hrabri, ja se to ne bih usudio napisati”, a prijatelj odvjetnik, upućen u detalje priče, vrišti: “Ti si luđak, nastradat ćeš”. Da, očekujem da će roman izazvati pozornost i reakcije, ali ni kao pisac ni kao čovjek ne mogu prihvatiti mogućnost postojanja zabranjenih područja javnog života kao ni nedodirljivih osoba.
Kapa dolje. Puno sreće u daljnjem radu. Jadno bi bilo da se pisca optuži zbog svojih misli. Kažu da su prsti nastavak mozga i uma. Zato mislim da izlaganje svog uvida u život ne bi trebalo kaznit ili štogod.