Na upravo završenom 13. Festivalu europske kratke priče bila je i Marica Bodrožić, njemačka književnica rođena u Dalmaciji 1973. godine. Predstavila je hrvatsko izdanje romana “Balada o zvjedanom moru” koji je objavila Fraktura u prijevodu Ande Bukvić.
U prvoj knjizi “Tito je mrtav” objavili ste kratke priče. Pišete li i danas priče?
_ Iako završavam romanesknu trilogiju, sve više se vraćam kratkoj formi ili nekoj vrsti pjesme u prozi. U formi kratke priče ima nešto jako autentično, što je bliže pjesmi ili tzv. istini. Na romanima radim po četiri, pet godina. Ja i sumnjam u roman kao formu. Kratka forma je više vezana uz ljepotu i brzinu izraza, brzinu koja je kod mene i dubina.
Da li u romane umećete priče?
_ Pošto ne vjerujem u kronologiju pričanja niti u životu niti u literaturi, priče su mi male uličice u većem kontekstu kao što je to roman, ali su povezane s cjelinom. Ne zanimaju me fraktali koji nemaju nikakve veze sa cjelinom.
Pišete li uglavnom na njemačkom jeziku?
_ Samo na njemačkom jeziku. Kao dijete sam bez problema savladala njemački jezik. Bilo mi je to osvajanje zanimljivog i nepoznatog terena. No, pisanje je nešto drugo. Njemački ima dubinu koja mi odgovara. No, sa svakom se knjigom borim da ne budem pisac, jer to nije nešto što želim biti.
A što želite biti?
_ Čovjek koji iskreno živi. Moram biti pisac, ali ne da bih bila pisac, nego čovjek koji se nalazi kroz iskrenost, dubinu i metafiziku jezika. Karijera me uopće ne zanima, ali me zanima korijen u čovjeku iz kojega on postaje čovjek. Kada pročitate Tinovo “Pobratimstvo”, a on je iz Imotskog u čijoj sam blizini i ja rođena, to je duh te dimenzije o kojoj govorim.
Zašto u romanu “Balada o zvjezdanom moru” imate i likove iz Sarajeva?
_ Bilo mi je osamnaest godina kada je počeo rat u našim područjima. U Njemačkoj sam upoznala puno izbjeglica, a neki su bili i iz Sarajeva. Moji roditelji su u kući u Taunusu imali izbjeglice. Sarajevo je u mojoj glavi postalo simbol barbarizma našega svijeta. Svijeta koji gleda kako se ljudi ubijaju i koji ne pomaže ako mu nema koristi. Ono što su dileri radili s drogom, to su Europa i svijet radili sa istinom. Ali jedva da sam u romanu spomenula Sarajevo.
Zašto skrivate toponime?
_ Ne volim imenovati. S velikom mukom spominjem Sarajevo ako već moram. Zanimljivo je da ljudi to ipak prepoznaju. A što se tiče mojih junaka, uvijek tražim imena koja zvuče i malo slavenski i malo strano. Ni ja ne mogu pripadati samo jednom svijetu. Za mene postoji svijet u pluralu. Ne volim singular.
U romanu pišete o junakinji koja susreće Kunderu u Parizu. Jeste li vi sreli Kunderu?
_ Živjela sam u Parizu i mislim da sam ga jednom mogla vidjeti. Iz te ideje nastala je ta mala scena. Kundera ima zanimljivu sudbinu. Isto je promijenio jezik i moj lik ga zbog toga osuđuje. Ja sam kao dijete otišla u Njemačku i ne mislim da sam izdala svoj prvi jezik. Ali Kundera je promijenio jezik kao renomirani, stariji pisac. Mogu ga razumjeti i ne mislim da je izdao prvi jezik, nego da je tražio nešto novo. Ali razumijem i ljude koji iz češke perspektive to gledaju kao izdaju.
Bavite se i filmom i radio emisijama. Otkuda ta potreba?
_ Sa radijem je sve počelo dok sam studirala u Frankfurtu. Bio je to najbolji način za zarađivanje malih svota novaca. Iako sumnjam u izraz i iskrenost filma, u našem su vremenu jako važni dokumentarci. Igrani filmovi me uopće ne zanimaju. Ali, dokumentarci mogu doprijeti do ljudi. Danas je pravi užas što su Amerikanci napravili od sebe pomoću frackinga. Sada i Nijemci razmišljaju hoće li potpisati ugovore o frackingu. U Poljskoj se to već i radi, a to je opasno za prirodu, totalni otrov. Moralno bi me zanimalo napraviti dokumentarac o frackingu.
U Hrvatskoj još polemiziramo oko našeg nastupa u Leipzigu 2008. godine?
_ Ozbiljno? To je u Njemačkoj bio veliki uspjeh. Naši su pisci tamo jako prezentni. Odjednom su ljudi shvatili da postoji hrvatska književnost i da imamo dobre autore. Delimir Rešicki ima divne lijepo prevedene pjesme te status poeta ductus.
Jesu li Nijemci primijetili da je Hrvatska ušla u EU?
_ Jesu. I ja sam bila pozvana za komentar, pa sam polemično rekla da Hrvatska ima talenat u apokaliptičnom trenutku ući u EU. Mislim da će i Nijemci i Francuzi naučiti da njihova definicija EU više ne funkcionira, te da će zemlje poput Hrvatske u pozitivnom smislu promijeniti EU. EU ne može biti samo financijska kontrola Europe.
Zašto uz prozu pišete i poeziju?
_ Uvijek sam pisala poeziju, ali je nisam publicirala. Poezija je moj život. Ovih sam dana rekla mužu da vjerujem da ću uvijek ostati pisac jer će uz mene uvijek biti poezija. To je moj način života. Nikada ga ne bi mogla prodati jer onda ni mene ne bi bilo.
To zahvaljujete imotskim korijenima?
_ To zahvaljujem mom djetinjstvu i iskustvu života u Dalmatinskoj krajini. Tamo gdje sam odrasla nije bilo ničega osim poezije. Ako ste sami, ako ste odrastali kako sam ja odrastala, bez televizije, na početku bez radija i bez telefona, možete biti usamljeni, tužni ili pokušati svijet opisati poezijom. Ja sam se odlučila za poeziju.
Pljunuta Eva Ras!