Prava, nesalomljiva, neupitna ženina ljubav upućena je ponajprije vlastitoj braći. Oca vole koliko i majka, a to nije ni mnogo niti stabilno; majku vole kao domovinu, kopno u oluji, saveznika, anđela čuvara – dakle, profesionalno i racionalno; muža ljubavnički, što je čista igra na sreću, a najčešće ne završi dobro; djecu vole biološki, ali ona su im velik teret pa ta ljubav nije dovoljno opuštena i sretna. Samo im braća pružaju sve: divljenje jačemu i priznatijemu spolu, vjernost obitelji, neopterećenost spolnošću, slatku mogućnost mržnje i prijezira prema njihovim djevojkama i ženama i autoritet koji se točno može dozirati i nadzirati. Ako je brat stariji, voli ga se s više strahopoštovanja, a ako je mlađi, s više nježnosti. A strahopoštovanje i nježnost ljubavi su najmiliji.
Brat gospođe Nere bio je ustaša, časnik koji je poginuo u ranoj fazi rata, a prije smrti je shvatio da je rat izgubljen i da njegovi trebaju samo spašavati živu glavu. Bio je školovan u kraljevskoj jugoslavenskoj vojsci, veliki gospodin, lijep i nesretan u ljubavi, ma baš nesretan, onako kako su u ljubavi nesretna starija braća mladih djevojaka. Tako je Nera brata bezgranično voljela, bez opasnosti da će ga naljutiti, izgubiti, ili se razočarati. Uspomene je najljepše voljeti.
Za svojim životom Nerin brat nije žalio, znao je da će poginuti i samo je želio da mu smrt bude časna i dostojna njegova čina i predanosti Hrvatskoj. No, to nije ispalo tako, nego je ubijen izdajom, u vlastitoj postelji, na spavanju, a ubio ga je njegov posilni, kojega su komunisti zavrbovali, pa mu je prvi zadatak bio da ubije Nerina brata kako zna i umije, a on je smislio da to učini na spavanju. Tako je pala i ustaško-domobranska utvrda u zapadnoj Bosni, jer čim je zapovjednik ubijen, domobrani su se predali, a ustaše izginuli, a ubijen je i onaj posilni, jer partizani koji su preuzeli utvrdu bili su Srbi, a oni nisu bili voljni domobrane primati u svoje redove. Tako je na neki način pravda zadovoljena, ali Nera je ostala bez brata, samo sa sjećanjem da će rat biti izgubljen i da treba spašavati živu glavu.
Preselili su u Zagreb, a to ih je za koju godinu dovelo na Bleiburg. A Bleiburg je mene zanimao, jer gospođa Nera je sada bila pametna, školovana i zrela žena i u polutami vruće sobe u ljetno popodne pričala je rado i opširno, sniženim ali jasnim glasom, jer muž joj bolestan spava, a i inače se u takvim razgovorima šapće, najčešće uplašeno i nevoljko. A gospođa Nera nije bila uplašena, nego žestoka i nije govorila nevoljko, nego sretno, jer je znala da je sluša osoba koja će sve čuti i razumjeti.
Nije se bojala na početku marša prema Bleiburgu. Roditelji su joj ostali u Zagrebu, a mladež je pošla na Zapad, jer nitko nije vjerovao komunistima, napose zato što se pričalo da će srpske brigade ući u Zagreb i da će pobiti sve studente i intelektualce. Na kraju su ubili samo njezina oca, a majka je odmah potom umrla od tuge, ustvari se ubila, ali ionako bi bila umrla, jer kad su joj muža ubili pred očima (a jako ga je voljela i poštovala), više nije ni jela ni pila, čak nije ni plakala, nego je zgrčena sjedila u svojemu starom naslonjaču, i onda je od tuge presvisnula, a i nije više bila svoja nakon što joj je sin poginuo i grob mu nisu uspjeli naći.
Nisam htio pitati kako se mama ubila.
Putovali su zaprežnim kolima, polako i s čestim zastojima. No, nisu se bojali, radovali su se Englezima, ustvari su im, barem iz priča, Englezi bili draži od hladnih i opasnih Nijemaca. Hrane je bilo dovoljno i djevojke su rado kuhale na otvorenoj vatri; tada su sve djevojke znale kuhati i nije ih bilo stid to raditi.
Zatim su počeli susretati mrtva tijela na putu, čule su pucnjavu u daljini, a oznojeni dječaci u crnim ustaškim odorama jurili su naprijed noseći na ramenima velike strojnice. U kolima ispred njih sjedili su zagrljeni mladić i djevojka, koji su se s leđa činili sretnima i sigurnima. U sasvim mirnoj vožnji, mladić je djevojci u usta stavio kocku šećera i ustrijelio je u glavu držeći je zagrljenu. Zatim je ustrijelio sebe.
– Ne, nisu nosili odore – odgovorila je na moje pitanje puno zadnje nade – bili su u civilnoj proljetnoj odjeći.
Nije uspjela doznati zašto su se ubili.
– Zavladao je strašan strah. Bojali smo se zarobljeništva i da nas ne rastave.
Nije znala tko je pokopao onu djevojku i mladića. Netko jest. Oni su išli dalje, sve dok nisu bili zarobljeni i ona pošteđena. Brata nije spominjala, a rekla je da su bježali iz Splita pred Talijanima u Zagreb, a onda od straha zajedno na zapad.
Šutio sam sleđen u ljetnoj vrućini, a ona je rekla:
– I tako sam se udala za Mladena.
– Udala?!
– Zaljubila sam se – rekla je povjerljivo, kao najboljoj prijateljici prije četiri desetljeća.
– U partizana, zamisli – smijala se. Zatim se povjerljivo nagnula prema meni, jer Mladen je iscrpljen spavao u drugoj sobi:
– Mladen je bio partizan, zamisli.
Zamislio sam, nije to bilo nešto teško. Polusvjesni, ozbiljni čovjek unakažen moždanom kapi u susjednoj sobi bio je visok, s jasnim tragovima dalmatinske muške ljepote.
– A kako ste se udali? Kako ste se upoznali?
U koloni su vraćeni natrag i poslani na prisilni rad. Mladen ih je čuvao i njoj se činilo da je gleda, ali nije obraćala pozornost, ni zamisliti nije mogla da gleda partizana, a ni on nju (doduše, bila je jako zgodna, niti dvadeset). A onda je jedno popodne gumenim crijevom iz crpke na trgu prala partizanske odore, bilo je vruće i nosila je majicu kratkih rukava, bila je i malo mokra, po prsima sigurno, jer je voda imala snažan mlaz. Mladen je gledao sa strane (znala je), a onda se ohrabrio, približio se i upitao:
– Drugarice, smijem li se napiti vode?
A ona mu je drsko rekla da druže maknite se, oli ne vidite da radim, ne mogu ja prikidat' posao, ja sam zarobljenica, radim na akord...
– Samo malo vode, drugarice, žedan sam, samo kap...
Ona nije voljela komuniste ni partizane i nije mu htjela dat' vode, pa neka je ubiju:
– Poštrcat ću Vas, bižite od mene!
A on nije pobjegao, pa ga je ona poštrcala i titovka mu je odletjela s glave, a on je dalje stajao i gledao je i nije ga bilo briga za titovkom, a voda mu je smočila kosu i ona je vidjela da je visok, lijep i dobar...
– I? – rekao sam nepotrebno.
– Što „i"? – upitala je ona namjerno hladno. – Udala sam se za njega. Dobar je čovik.
Mladen je bio dobar čovjek. Živjeli su sretno i skladno, iako on nije išao u crkvu i nije dao da se pred njim govori o bratovu junaštvu i smrti. Samo bi joj se žalovao na dan koji je odabrala za žalovanje i ne bi joj bio branio da bratu ide na grob da je znala gdje su mu kosti. A onda je dobio kap i više ne radi, sjedi i spava i ona ga njeguje, jer on je dobar čovik i njoj je još uvijek lijep i uvijek će biti njezin Mladen.
Njegovala ga je još punih deset godina, i svakoga me je ljeta u Splitu zvala da dođem do njih popodne kad Mladen spava.
Nisam otišao; bojao sam se da bi mi slika s onih kola s mladićem i djevojkom po noći bila još jasnija. Da bi još više mislio kako su vagali ljubav i strah, a da su izvagali privrženost i smrt. A ne bih znao što su jednom drugom rekli, koje su bile riječi odluke, redoslijeda, šećera. Momak se sjetio šećera, to sam siguran.
Profesor medicinskog fakulteta bi trebao znati nešto povijesti, recimo to da su u oslobođeni Zagreb 8. maja 1945. prije podneva prvo umarširale postrojbe 45. i 28. divizije Druge armije s juga, a nakon njih jedinice 39. divizije Druge armije. One su u tijekom 8. i noću s 8. na 9. svibnja zajedno sa jedinicama Prve armije očistile Zagreb od naprijateljskih postrojbi. Ujutro oko 7 sati u Zagreb su preko Maksimira ušle jedinice 21. divizije Prve armije, a oko podneva preko Remeta i Sesveta jedinice Šeste i Prve divizije Prve armije. Istog dana u Zagreb su ušle jedinice Desetog zagrebačkog korpusa. Da nema očiglednog i nasilnog prekrajanja ratnih činjenica gdje su ustaše i fašisti prikazani časnim borcima za Hrvatsku sama priča bi još i pila vodu, ovako radi se o znanstveno fantastičnoj teoriji pogotovo stoga što se partizane želi prikazati ka Srbe, a poznata je povijesna činjenica da je u NOV bilo upola više Hrvata od Srba. Slab pokušaj revizije povijesti kroz još slabiju priču, koje zapravo ni nema. Profesoru topla preporuka da se drži pisanja dijagnoza i recepata, ako i to.