Bugarski su pisci, na žalost, slabo poznati u Hrvatskoj, baš kao i Bugarska, zemlja koja je u Europsku uniju ušla dosta prije Hrvatske. VBZ-ova biblioteka Europom u 30 knjiga koju je novčano potpomogla Europska komisija donekle će ispraviti tu situaciju jer smo nedavno dobili hrvatski prijevod romana suvremenog bugarskog pisca Emila Andreeva “Staklena rijeka”. Roman je prevela Ana Vasung, a autor je bio jedan od najsimpatičnijih gostiju nedavno završenog riječkog festivala pisaca Vrisak. Neumorno je obilazio Rijeku i njenu bližu okolinu, pa nije isključeno da će u nekom svojem novom tekstu pisati i o Hrvatskoj. U svakom slučaju, riječ je o piscu idealnom za pozivanje u neku od malobrojnih hrvatskih rezidencija za pisce jer je izuzetno komunikativan i zainteresiran te druželjubiv.
A komunikativan (i druželjubiv) mu je i roman “Staklena rijeka” koji ima sličan motiv kao i megapopularno Ecovo “Ime ruže”. No, Andreev je svoju polukrvavu knjigu posvetio bugarskim bogumilima smještajući radnju u jednom malo polunapušteno bugarsko mjesto Gradište u kojem postoji zagonetna stara pravoslavna crkva s neobičnim freskama i skulpturama. Lokalne legende o skrivenom blagu, ali i starim prokletstvima, tako se sudaraju sa suvremenim životom koji je ruralne prostore pretvorio u azil za starce i neprilagođene.
Spretni pisac Andreev u svoje je Gradište smjestio čitav niz živopisnih likova. I tako napisao sočnu knjigu o bugarskoj povijesti, ali i prožimanju sa suvremenom proždrljivom Europom. Nije slučajno da je jedan od glavnih likova u romanu francuska diplomantica povijesti religije s Pariškog sveučilišta Helene Thibault. Njezino upoznavanje s bugarskim domaćinima, mahom povezanim s restauracijom stare crkve sv. Nikole u Gradištu, pravi je izvor erotsko-stručnih zapleta. I premda Andreev upućeno piše o bogumilsko-katarskoj europskoj povijesti kao i o sličnim disidentskim pojavama koje su potresale (i obogaćivale) povijest europskog kršćanstva, pravi sok njegova romana smješten je baš u punokrvno opisane međuljudske odnose koje ponajviše pokreće prelijepa i nadasve seksepilna djevojka Marica u koju su, svaki na svoj način, zaljubljeni (ili za nju iznimno zainteresirani) gotovo svi seksualno aktivni likovi u Gradištu.
Marica je doista iznimno životan lik kakvih je u suvremenoj književnosti sve manje, a kada se tome pribroje i drugi likovi ovog napetog romana, od starijih seljana pa do intelektualaca raznih dometa, dobivamo povijesni roman koji koketira s kriminalističkim, pa čak i SF romanom. Ipak, razgranata i dramatična radnja u precizno ispričanom epilogu romana uranja u neke mirnije, kantilenske vode. Velike duhovno-nadnaravne tajne koje autor uporno potiče i podgrijava, u tren oka postaju tek neslana šala šaljivih i zaigranih studenata. Trenutak opuštanja koji ima i svoje tragične posljedice, pa čak i žrtve. Stranci napuštaju Gradište i njegovu staru crkvu kao što su i došli, uvjereni da je sve čudno što im se dogodilo objašnjeno. Ali, može li se ikada potpuno objasniti i razotkriti povijest jednog starog zdanja premještenog iz urbanih središta? Mogu li studenti i njihovi profesori, koji uglavnom uče iz knjiga, ikada objasniti praksu koja se odvija u zakučastim balkanskim prostorima ljudskog življenja?
