Književna slava pisca Danila Kiša ni dvadeset i pet godina nakon njegove smrti (umro je u Parizu 15. listopada 1989. godine) nije izblijedjela. Dapače. O Kišu se i dalje piše i raspravlja, njegova su djela teme doktorskih disertacija, Kiš je literarni guru koji piscima iz cijele regije služi kao inspiracija i uzor, njegova se djela izvode na kazališnim pozornicama (Ivica Buljan tako je nedavno režirao "Grobnicu za Borisa Davidoviča" u zapaženoj međunarodnoj koprodukciji), a sarajevski Buybook objavio je knjigu Marka Thompsona "Izvod iz knjige rođenih: priča o Danilu Kišu"... S pravom je Danilo Kiš našao svoje mjesto i u Hrvatskoj književnoj enciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, a njemu je bio posvećen i jedan program na Drugom festivalu svjetske književnosti u Zagrebu. Uskoro će hrvatski ljubitelji Kiša u hrvatskim knjižarama moći kupiti i djela iz sveobuhvatne biblioteke djela Danila Kiša koju u deset tomova objavljuje beogradski Arhipelag. Glavnog urednika Arhipelaga Gojka Božovića pitamo donosi li ta Kiševa edicija neke do sada nepoznate tekstove Danila Kiša?
Uspješne Kiševe TV drame
– Arhipelag objavljuje Dela Danila Kiša u deset knjiga u povodu dvadeset i pet godina od piščeve smrti i ususret osamdesetoj godišnjici piščeva rođenja. Ali za objavljivanje Kiševih knjiga nije potreban nikakav povod, najbolji povod su same Kiševe knjige. Kiš je ne samo ekskluzivan pisac već i pisac koji ima brojne čitatelje u različitim generacijama. Sve generacije pisaca koje su došle poslije Kiša u njemu prepoznaju kriterij prema kojemu je nužno da se odrede. Još je važnije što je Kiš isto tako vrhunski izazov i za nove generacije čitatelja. Mislim da je sve to zajedno najbolja definicija modernog klasika. U Arhipelagovu izdanju Dela Danila Kiša u deset knjiga nalazi se cjelokupna Kiševa fikcijska književnost. U prvih osam knjiga je piščeva proza, od kratkih romana "Mansarda" i "Psalam 44", preko kratkih priča iz "Ranih jada", potom romana "Bašta, pepeo" i "Peščanik", do novela iz knjiga "Grobnica za Borisa Davidoviča", "Enciklopedija mrtvih" i postumno objavljene "Lauta i ožiljci". U devetoj knjizi Dela nalaze se sabrane Kiševe pjesme i njegova najpoznatija drama "Elektra." Deseta knjiga je "Noć i magla". Dela Danila Kiša u deset knjiga priredila je Mirjana Miočinović, i to je jedno od jamstava pouzdanosti izdanja. Zajedno s Kiševim poetičkim spisima koje smo objavili u tri knjige, pred čitateljima se nalazi piščev rigorozni i neusporedivi opus – ističe Božović.
A koje se drame i scenariji nalaze u spomenutoj knjizi "Noć i magla"?
– U knjizi "Noć i magla" nalaze se Kiševe kazališne i TV drame, ali i dva filmska scenarija koji su ostala nerealizirana. Ova knjiga donosi dramu "Mehanički lavovi" koja je nastala po noveli "Grobnica za Borisa Davidoviča". Tu su i TV drame "Papagaj", "Noć i magla" i "Drveni sanduk Tomasa Vulfa". Ove TV drame nastajale su od polovice šezdesetih do druge polovine sedamdesetih godina. Kišove TV drame su prikazivane sedamdesetih na TV Beograd, dobile su priznanja na domaćim i međunarodnim festivalima. Redatelji su bili Slavoljub Stevanović Ravasi, Aleksandar Đorđević i Branko Ivanda, a u podjelama su se pojavljivali Rade Šerbedžija, Ksenija Jovanović, Branko Pleša, Zoran Radmilović ili Slobodan Perović – kaže Božović.
A kakvu su sudbinu imale drame i scenariji za Kiševa života. Jesu li drame izvođene na sceni i jesu li po scenarijima snimani filmovi?
– Kiševe TV drame su snimljene i prikazivane na televiziji, ali i na festivalima. Kada je premijerno izvedena početkom osamdesetih, drama "Mehanički lavovi" bila je kazališni i kulturni, ali i društveni događaj. No, Kiševi filmski scenariji ostali su nerealizirani iako su ih bili naručili tada ugledni producenti. Adria film iz Zagreba od Kiša je naručio scenarij za film o Marinu Držiću, ali kasnije, kada je scenarij napisan, film nije snimljen. To je prava šteta jer je, po scenariju "Marin Držić Vidra", jasno da bi to bio ne samo film koji prati izuzetnu osobnost već i film o epohi, Dubrovniku i Mediteranu Držićeva doba. Drugi scenarij "Končarevci factory story" naručio je Jadran film, a film je trebao režirati Veljko Bulajić. Sudbina ovog Kiševa scenarija nije dokraja razjašnjena. U Kiševoj arhivi nema nikakvih tragova o tome zašto scenarij nije realiziran. Ali poznato je da je po sličnoj temi kojom se bavio Kiš u scenariju "Končarevci" Veljko Bulajić snimio film "Visoki napon" početkom osamdesetih, ali sa sasvim drugim scenaristima. Moguće je da Kiševa kritička percepcija radničke stvarnosti u desetljećima socijalističke Jugoslavije nije bila prihvatljiva producentima u tom trenutku – zaključuje Božović.
Kao Kišev izdavač, Božović je zadovoljan odjecima na tržištu.
– Danilo Kiš je pisac s mnogobrojnim čitateljima. I odista je izuzetan trenutak, važan za suvremenu kulturu, pritisnutu populizmom i zahtjevima beskrajne zabave kada jedno tako važno djelo biva prepoznato u širokim slojevima čitatelja. Kiš je ostao i u književnosti i u javnoj svijesti. Sve Kiševe knjige vrlo su čitane, a moje je izdavačko iskustvo da, pokraj "Ranih jada", "Enciklopedije mrtvih" ili "Peščanika", u novije vrijeme veliki uspjeh među čitateljima imaju "Mansarda" ili "Psalam 44" – kaže Božović, koji potvrđuje da Arhipelag ima ekskluzivno pravo objavljivanja i distribucije djela Danila Kiša u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Arhipelag surađuje s nizom knjižara, distributera i izdavača u Hrvatskoj pa će se potruditi da Kiševe knjige budu dostupne u Hrvatskoj u svim važnijim knjižarama.
A kakav utjecaj Kiš ima na današnji literarni život u Srbiji?
– Taj je utjecaj jedinstven i vidljiv u mnogim segmentima književnosti i književnog života. Pisci potpuno različitih poetika i svjetonazora pozivaju se na Kiša kao na svoj presudni izvor. Kiš se pojavljuje kao književni junak, i to u nizu knjiga. Kiš se citira u esejima i književnopovijesnim raspravama. Svake godine nastane čitav niz akademskih radova o Kišu. To su samo neki od elemenata Kiševe trajne prisutnosti u srpskoj književnosti – ističe Božović.
Najbolji autor Titova doba
Danilo Kiš je rođen u Subotici 22. veljače 1935. godine. Njegov otac Eduard Kiš bio je mađarski Židov, a majka Milica Dragičević pravoslavka iz Crne Gore. Otac je stradao u fašističkom koncentracijskom logoru, a majka mu je umrla od teške bolesti 1951. godine. Kiševa su djela nedjeljiva od njegove biografije. Već u drugom romanu "Psalam 44" objavljenom 1962. Kiš bavi se temom holokausta, koja mu je bila itekako dobro poznata jer je predratno i ratno vrijeme proživio u stalnom strahu od hapšenja i surove egzekucije zbog očeva židovskog podrijetla. Zbog tog je podrijetla i kršten u pravoslavnoj crkvi kako bi izbjegao sudbinu koju su arijevci namijenili židovskom narodu. Kiša su strani kritičari smatrali najistaknutijim autorom koji se pojavio u Titovoj državi. A u toj državi Kiš zapravo nikada nije bio zaposlen, osim što je dvije godine bio dramaturg u jednom beogradskom kazalištu. Više je godina radio kao lektor u Francuskoj, a dok je lektorirao u Bordeauxu, napisao je svoje najslavnije djelo, zbirku pripovijedaka "Grobnica za Borisa Davidoviča" koja mu je priskrbila i neugodnu polemičku trakavicu. Zanimljivo da je svoje prvo izdanje ta amblematska knjiga doživjela baš u Zagrebu kod Slavka Goldsteina u Liberu. U javnosti se svako malo pokrene rasprava na temu čiji je Danilo Kiš pisac, srpski, crnogorski, jugoslavenski, židovski... A najbolji odgovor na tu temu dao je pisac s američkom adresom Aleksandar Hemon: "Naravno, nisam jedini koji u Kišu vidi učitelja – čitava generacija mlađih pisaca na prostoru bivše Jugoslavije u Kišu je imala uzor čija je moralnost osvijetlila mrak nacionalnih kultura. Pa ipak, kad me netko danas pita čiji je pisac Kiš, jedini legitiman, smislen odgovor jest moj."
Nacionalne književnosti ipak postoje i Kiš prema svim kriterijima pripada SRPSKOJ nacionalnoj književnosti, no ako će posljednja ocjena njegovog književnog stvaralaštva (i napomena da je prvo izdanje Grobnice objavljeno u ZG, te njegovo utrpavanje u Hrv. knj. enciklopediju) priskrbiti višee čitateljstva, izvolite svojatati tuđe!