Najnoviji, peti roman Damira Karakaša pjesničkog naziva “Sjećanje šume” potpuno je posvećen autorovu ličkom djetinjstvu i odrastanju. Tako se nastavlja Karakaševo sada već legendarno, a u osnovi nezavičajno i nepotkupljivo, pisanje o rodnoj Lici koja je potonula u totalnu samozatajnost. Karakaš ni dosad nije bio introvertirani pisac koji skriva svoje poglede i svoj svjetonazor i krije se iza nabildanih titula i starih institucija. U svojem pisanju i javnom djelovanju je krajnje izravan i direktan, gotovo beskompromisan. Takav je i u kratkom romanu “Sjećanje šume”. Taj je roman napisan krajnje koncizno i ekonomično, s puno nepatvorene, nenametljive, pomalo opore duhovitosti.
To je ta tipična Karakaševa ubojita proza, jasna, kristalno čista i pomalo ledena, vrlo bliska prozi koju je svojedobno, ali puno rjeđe i u još manjim porcijama, pisao nezaboravni Simo Mraović. Iako piše o sebi i svojim najbližima, Karakaš ima odmak čak i od samoga sebe, pa se “Sjećanje šume” ne čita kao njegov spomenar ili reciklirana publicistička autobiografija nego kao jedinstveno literarno djelo. Zato mu se lakše prepustiti. I lakše vjerovati. Istina, svako poglavlje ovog kratkog romana može se čitati kao zasebna kratka priča, priča sa svojim ritmom i unutarnjim zakonitostima. Uostalom, Karakaš je majstor brzopoteznog opisa, provjereni kratkopričaš koji barem za sada izbjegava pisanje dužih proza i drži se jezgrovitosti i rečeničnog sabijanja bez suvišnih izleta u reminiscencije i eruditsku štrebersku prepisivačinu.
Ove njegove priče i nije potrebno čitati kronološki, one doista imaju svoju autonomnost u ovom sfumatnom intimističkom prisjećanju na prošlost koja je bila potpuno socijalistički asketska i aseksualna, lišena materijalnih iskušenja i životnih filozofskih preispitivanja. “Sjećanje šume” govori o boležljivu dječaku koji odmalena čuva vječno gladne krave, obavlja ritualne seoske poslove u malom domaćinstvu, bori se sa snažnom i opasnom ličkom prirodom, strepi od medvjeda, sudjeluje u kolinju, mudro šuti o obiteljskim ratnim tajnama i idealizira provincijske sitne kriminalce jer se u njima krije neobuzdani, hedonistički stvarni život o kojem glavni dnevnik u pola osam na gotovo jedinom televizijskom državnom programu uporno šuti.
Knjiga je to o obiteljskim i univerzalnim neimaštinama, skupim doktorima i veterinarima koji po potrebi liječe i ljude, seoskim vjerovanjima i vračanjima, zločestim didama i tajanstvenim babama, neupitnom patrijarhatu, surovu životu u brdima ne tako daleko od mora i daleko od Zagreba u kojem žive čudni, usamljeni rođaci i u kojem vrijede neka druga, puno surovija tržišna pravila, i to čak i u uvjetima planske privrede. Karakašev mladenački formativni život podsjeća na živote mnogih drugih adolescenata koji u slabo razvijenoj Jugoslaviji strastveno maštaju o televizoru i kinu, prvim erotskim iskustvima, o košarkaškoj karijeri i napuštanju obiteljske kuće u kojoj je ponekad jako tijesno i turobno i u kojoj se muško dijete mora boriti s očevom despotskom autoritarnošću. Lički (i ne samo lički) svijet je svijet u kojem muškarci moraju skrivati suze i osjećaje. Moraju biti emotivno suzdržani i sputani, strogo kontrolirani jer ih uvijek netko gleda i može posumnjati u njihovu racionalnu muškost ako se pred njim odveć opuste i razotkriju. A takvo bezosjećajno ponašanje očekuje se i traži od muške djece koja moraju biti savršeno koncentrirana, nadasve uspješna i potpuno poslušna. O svim tim psihološkim procesima, ali i nesporazumima unutar jedne male ličke obitelji Karakaš piše s puno topline i zaigranosti, bez naknadne pameti i dociranja, bez politiziranja ili politikantskog podmetanja.
Ni ovaj put nije odveć groteskan niti odveć karikira svoje sumještane i suputnike i njihove hrapave karaktere. Dapače. Koristeći jezgrovit jezik napisao je knjigu dostupnu svima, i malima i velikima, i vratio Liku u njezinu još uvijek toplu kolijevku, u sretnu naivnost i prostodušnost obiteljskog doma u kojem se najdublji osjećaji proživljavaju u tišini i u mraku. Bez pompe i bez afektacije.
Otvori KEKS Pay
vrijedilo bi pročitati...