Jedna dvanaestogodišnja djevojčica dolazi živjeti u kuću velikog pjesnika, kuću u kojoj će njezina majka raditi. Taj pjesnik je Pablo Neruda.
Tako počinje sjajan roman “Žena iz Isle Negre” argentinske književnice Maríje Fasce (Hena com, urednica Nermina Husković, prijevod Duška Gerić Koren, 119 kuna), roman koji se čita baš poput zbirke pjesama. Svako je njegovo (kratko) poglavlje, naime, jedna slika, jedna situacija, jedna impresija i emocija, baš poput dobro napisane poezije.
Autorica nas ovdje uvodi u život, ljubavi i svijet velikog pjesnika, onog koji žene zna zaludjeti čitajući im stihove, ne nužno vlastite. Ovdje se stvarni život isprepliće s fikcijom, pred čitateljima se odvije njegov život, ali i odrastanje djevojčice koja priča njegovu priču, priču njegova braka, ali i priču svih drugih žena koje “ulijeću” u taj brak. Ona je i sama apsolutno fascinirana pjesnikom, ali i buđenjem vlastite seksualnosti, koje je također povezano s događajima u pjesnikovoj kući, s njegovim odnosom prema ženama. No, ona je podjednako zagledana i u pjesnikovu ženu, jer prvi put u životu shvaća da i žena može imati samostalni život te pri tome biti i umjetnica.
Neruda je ovdje nježan suprug, predani ljubavnik, no kada se podvuče crta, zapravo je egocentrik spreman na okrutne poteze. Ako je suditi po ovoj knjizi, njegovo umjetničko zavođenje, ali i trošenje žena zapravo nevjerojatno podsjeća na ono Pabla Picassa. María Fasce ovim je djelom napisala važan književno-povijesni dokument, ali i uzbudljivi roman koji se ne ispušta iz ruku, jer nema te žena koja ne želi saznati kakav je zapravo bio čovjek koji je pisao: “Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove...”, te kako je ljubio čovjek koji je jednu svoju pjesničku zbirku naslovio “Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajna”.
