Da li je tema holokausta u literaturi doista potrošena i odveć eksploatirana? Mnogi bi rekli da jest. Ali nisu u pravu. Potresne snimke upravo biblijskih razmjera koje sada pokazuju arapsko-azijski egzodus u pravcu europskog zapada i istoka svjedoče da je pogrom bio i ostao temeljiti pratitelj ljudske “civilizacije” i tako nepresušan izvor inspiracije. A pogrom je i u suštini holokausta, kojim se pozabavio i srpski pisac Filip David u snovitom romanu “Kuća sećanja i zaborava” koji je nakon beogradske Lagune objavila i zaprešićka Fraktura, i to u izvorniku. Davidov roman ove je godine osvojio NIN-ovu nagradu i tuzlansku regionalnu nagradu “Meša Selimović”. Tako je ta Davidova knjiga dobila neupitni status najboljeg suvremenog srpskog, ali i regionalnog romana.A o čemu zapravo piše Filip David u svojevrsnoj literarnoj kronici koja se bavi sudbinom Židova u Nedićevoj nacističkoj Srbiji?
Pa o Albertu Vajsu, Židovu u potrazi za mlađim bratom kojeg je izgubio kada ih je majka izbacila iz vlaka koji je cijelu obitelj Vajs po cičoj zimi vodio u nacističke koncentracijske logore što je bio put u jednom, neumitnom pravcu. Majka je svojim dječacima pokušala spasiti život, ali Albert nikada nije saznao što se desilo s mlađim bratom, pa je opravdano slutio da ga je majčin očajnički čin kao u nekoj grčkoj drami, zapravo osudio na smrt.Gubitak brata obilježio je Alberta za cijeli život, kao što to samo duboke tragedije mogu. Albert tako dvoji bi li mu bilo bolje da zaboravi na tragediju i na brata (makar i uz pomoć nekakvog čudotvornog stroja koji nalazi u New Yorku) ili da do smrti strpljivo živi svoju patnju i u sebi gradi spomenik svim žrtvama holokausta.
Albert se u “Kući sećanja i zaborava” druži i s prijateljima Židovima koji iza svojih krhkih ljudskih zidova izgrađenih od krvi i kože također kriju vlastite tragedije, ali i svoje strašne tajne, primjerice o kolaboracionizmu roditelja koje su nacisti iskoristili za prokazivanje sunarodnjaka… Sve se te uzvodne priče slijevaju u jednu rijeku stalne patnje.Filip David u nevelikom romanu zapravo piše o zlu koje je trajno ugrađeno u ljudske instinkte i čovječji intelekt. Pri tome ne razglaba odakle to zlo u čovjeku. Je li mu usađeno odgojem, je li mu ucijepljeno u obitelji ili u procesu vjerske ili ideološke socijalizacije ili se svatko od nas rađa sa svojom točno određenom količinom zla koju je izvagao tko zna koji moćni zloduh iz najtamnijeg podzemlja ljudske mašte.
Koristeći povijesne činjenice ali i slobodno stvarajući vlastitu istinu, čarobnjak pripovijedanja, iskusni pisac Filip David ovaj se put nije odmetnuo među fantastičare, nego je bio jezovito realističan, iako nas neke njegove literarne slike i dramaturški snažne scene mogu podsjetiti na svijet Marca Chagalla u kojem sve crno nije uvijek crno, a sve bijelo nije uvijek bijelo.Pri tome je David izdašno koristio i svoja znanja kabale i mistike, pa je izbjegao plošnost i patetiku uronivši u svijet stalne nestabilnosti i trusnosti, svijet koji lebdi na svakom i najmanjem povjetarcu i čija je postojanost trajno upitna. Time je svom romanu dao na dubini i težini i osnažio njegovu direktnu vezu s univerzalnim, a da mu pritom proza nije izgubila na čovječnosti, ali i na komunikativnosti koja će dodirnuti svakog čitatelja koji se upusti u čitanje ovog amanetskog štiva, štiva kakvo se doista može napisati samo jednom u životu.
