Ako je netko konkretnim djelima zadužio hrvatski narod, onda je to svakako biskup bosanski i srijemski sa sjedištem u Đakovu Josip Juraj Strossmayer. Rođen je u Osijeku prije točno dvije stotine godina (4. veljače 1815. godine, a umro 8. travnja u Đakovu, dakle prije stotinu i deset godina). Iako je bio osporavan i kao teolog i biskup, ali i kao političar i hrvatski domoljub (kritičari mu najviše zamjeraju što je Akademiju znanosti i umjetnosti nazvao jugoslavenskom te što se zalagao za ujedinjenje južnoslavenskih naroda), Strossmayer je iza sebe ostavio nemjerljivo materijalno i duhovno bogatstvo, od osnutka Akademije i njene Galerije starih majstora pa do velebne katedrale u Đakovu ili konkatedrale u Osijeku.
– Josip Juraj Strossmayer gigantska je osoba, jedinstvena u hrvatskoj povijesti i kulturi. Bio je biskup, političar, ideolog i stranački vođa, saborski zastupnik, veliki župan, teolog, sakupljač umjetnina, mecena, erudit, poznavatelj umjetnosti, poliglot i vrhunski govornik, no iznad svega bio je vizionar koji je nadilazio svoje vrijeme. Neizmjerne su Strossmayerove zasluge u formiranju moderne hrvatske nacije i građanskog društva koji su proizašli iz njegovih vizija i želja. Njegovo djelo bez premca je u hrvatskoj povijesti, a njegov entuzijazam i optimizam nisu nikada nadmašeni. Dva Strossmayerova gesla bila su "Sve za vjeru i domovinu" i "Prosvjetom k slobodi".
Vjeran njima, Strossmayer je ostvario četiri velika projekta za hrvatsku kulturu i znanost – to su Akademija, osnovana 1861., moderno Sveučilište u Zagrebu osnovano 1874., katedrala u Đakovu dovršena 1882. i Strossmayerova Galerija starih majstora otvorena 1884. Kod osnutka Akademije njegova misao vodilja bila je da mali narodi poput Hrvata samo znanošću i kulturom mogu postati ravnopravni velikim narodima. To je aktualno i danas u doba globalizacije i HAZU kao najviša hrvatska znanstvena, umjetnička i kulturna institucija slijedi svog osnivača zalažući se za neprestani znanstveni i kulturni napredak Hrvatske – ponosno ističe današnji predsjednik HAZU Zvonko Kusić.
Važnost obrazovanja i kulture
I doista. Strossmayeru je još polovicom 19. stoljeća sve bilo jasno. Ponajprije koliko su za jedan, brojčano nevelik, a politički smušen narod, važne kulturne i obrazovne institucije. Pa je u govoru na otvaranju Akademijine galerije 1884. rekao: "Hvala dobromu narodu našemu, koji se u velikoj materijalnoj nuždi i stisci nalazi, pak ipak od usta svojih otkida, kad se o tom radi, da se znanstveni i kulturni zavodi stvaraju. Bog blagoslovio naš narod!". Zborio je to Strossmayer akademicima u obnovljenoj zgradi Akademijine palače smještene na južnom dijelu Zrinskoga trga. Strossmayer je 1875. godine dao početni iznos za gradnju Akademijine palače s prostorima za Galeriju slika koja je sagrađena u neorenesansnom stilu. Kada je nova zgrada teško stradala u potresu 1880. godine, biskup Strossmayer darovao je tisuću forinti. Za tu je namjenu dvije tisuće forinti darovao i kralj i car Franjo Josip, 500 forinti ban Ivan Mažuranić, a 14.000 forinti Zemaljska vlada.
A iz kakve je to osječke obitelji poniknuo velikan poput Strossmayera?
– Strossmayerova biografija uspješna je hrvatska priča. Rodio se kao sin nepismenih roditelja u skromnoj obitelji na periferiji Habsburške Monarhije, uz granicu s Osmanskim Carstvom, a postao je središnja osoba hrvatskog crkvenog, političkog i kulturnog života i jedan od najuglednijih ljudi u Europi, poštovan i na istoku i na zapadu, posebno među slavenskim narodima. Srećom je živio dovoljno dugo da je uspio iskoristiti sve svoje talente i potencijale, za razliku od mnogih hrvatskih velikana koji su umrli prerano i za koje nikad nećemo doznati što su sve mogli učiniti da su živjeli dulje. Ipak, u svojim vizijama često je bio usamljen, a najbliži istomišljenik, suradnik i prijatelj bio mu je prvi predsjednik Akademije Franjo Rački – ističe predsjednik HAZU Zvonko Kusić. I točno primjećuje da je Strossmayeru posebno na srcu bio Zagreb koji je i njegovom zaslugom postao hrvatska metropola.
Zagreb u ulozi Dubrovnika
– Strossmayerova vizija bila je da Zagreb u tom smislu preuzme ulogu koju je ranije imao Dubrovnik, a u urbanističkom smislu želio je da Zagreb postane poput Firence, čemu je pridonio gradnjom Akademijine palače koja je jedna od najljepših zagrebačkih palača. Kao najveći mecena u hrvatskoj povijesti Strossmayer je pokretao kulturne, prosvjetne, znanstvene, ali i gospodarske projekte, pomagao nadarene pojedince te time unaprijedio cjelokupnu hrvatsku kulturu, znanost, umjetnost i društvo u cjelini.
Stoga je s pravom bio nazivan ocem domovine, kao i Ante Starčević, a Matoš je za Strossmayera napisao da je "Hrvatsku digao u visinu kao zlatni kalež vjere i ideala". Za novac koji je dobivao zahvaljujući prihodima dobro organiziranog vlastelinstva đakovačke i srijemske biskupije govorio je da pripada narodu pa da ga narodu i vraća. Svojom darežljivošću povezao je sav hrvatski narod jer pomagao je sve hrvatske krajeve, kao i Hrvate u BiH i iseljeništvu – kaže Zvonko Kusić koji ističe i važnost Strossmayerova zalaganja za jedinstvo kršćana.
– Još za života Strossmayer je bio slavljen diljem Hrvatske i Europe i uspoređivan s najslavnijim osobama toga vremena poput Bismarcka i Gladstonea. Bio je jedan od rijetkih hrvatskih velikana na kojima su nam drugi narodi zavidjeli. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti ponosna je što za svog osnivača ima ovako slavnu osobu čija baština živi i danas kao trajno nadahnuće i putokaz – zaključuje akademik Kusić.
Ove će se Strossmayerove jubilarne godine održati niz znanstvenih skupova o njegovu djelu, Hrvatska pošta tiskat će prigodnu marku, Hrvatska narodna banka zlatnik i srebrnjak, u Saboru će biti otvorena izložba o Strossmayeru, ali je znakovito da Hrvatska kulturna zaklada i Hrvatsko slovo ovu godinu nisu nazvali godinom Strossmayera, nego godinom skladatelja Jakova Gotovca i književnika i ilirca Janka Draškovića.
Idealan lik za TV seriju
Pomalo je i neobično da biskup Strossmayer nije zaintrigirao Hrvatsku televiziju da o njemu snimi seriju. Osječki književnik Stjepan Tomaš još je 1993. godine objavio roman "Zlatousti" inspiriran Strossmayerom. Kasnije je na poticaj kazališnog redatelja Petra Šarčevića svoj roman prilagodio kazalištu te se drama o Strossmayeru našla na repertoaru osječkog HNK.
– Sa Strossmayerom sam se kao pisac susreo slučajno. Potaknuo me profesor Stanislav Marijanović koji je pripremao simpozij o Strossmayeru. Marijanović mi je dao opsežnu građu o biskupu. Proučio sam i monografiju o Strossmayeru u kojoj nije bilo pikanterija o biskupovu životu. Roman "Zlatousti" imao je i drugo izdanje u 2005. godini. Mislim da bi serija o Strossmayeru bila zanimljiva jer je biskup imao čudesan život. No to bi trebao biti ozbiljan projekt, kakav su Srbi radili o Vuku Stefanoviću Karadžiću – kaže Tomaš.
– Biskup bosansko-srijemski s rezidencijom u Đakovu jedan je od najpoznatijih Hrvata u svijetu, erudit i teolog, humanist i vizionar, političar i neustrašivi narodni tribun – ističe povjesničar Franjo Šanjek.
– Napajajući se na sirmijsko-ćirilometodskoj duhovnoj baštini i na bosansko-hrvatsko-slavonskoj prošlosti, biskup Strossmayer će nastupom na Prvome vatikanskom saboru (1869./70.) svojoj đakovačkoj biskupiji i Crkvi u Hrvata utisnuti duh ekumenizma i kršćanske otvorenosti. Biskup Strossmayer često je naglašavao da je raskol djelo Grka u kojem Slaveni pravoslavne vjere nemaju nikakve odgovornosti. Njegova pastoralna, kulturna i politička djelatnost na najbolji način svjedoče o životu posvema istrošenom u uklanjanju zapreka koje dijele istočnu i zapadnu Crkvu.
U ekumenskom kontekstu treba shvatiti i njegovo štovanje slavenskih apostola Ćirila i Metoda, osobito encikliku "Teška služba" iz 1880. pape Lava XIII., na čijoj je redakciji aktivno sudjelovao. S obzirom na opće crkvene prilike u Hrvatskoj biskup Strossmayer zalagao se za studij teologije na hrvatskom, o čemu je pisao Franji Račkomu: „Tkogod je učio te (tj. teološke) nauke na tuđem jeziku, pak poslije morao propovijedati puku, zna koliko ga je truda i muke to stalo upravo stoga što ga škola nije jur privikla našem jeziku. Ja barem ispovijedam, da sam s te strane osobite muke oćutio i pretrpio" – citira Šanjek Strossmayera čije djelo živi i danas.
>> 'Strossmayer je bio vizionar, čovjek ispred svoga vremena'
