S mladom, ali zapaženom slovenskom književnicom Natašom Kramberger razgovarali smo uoči njezina posjeta Zagrebu. Upravo večeras ona u sklopu književnog programa Naklade Ljevak "Europea u Dvorištu" predstavlja hrvatsko izdanje svog romana Nebo u kupinama kojim je, uz brojne druge, osvojila i Europsku nagradu za književnost.
Što su vam značile nagrade za Nebo u kupinama? Jesu li vam donijele neke konkretne koristi?
Kad sam objavila roman, već sam znala da me pisanje određuje, s nagradama je stiglo i otrežnjenje: pisanje nije samo paušalna bagatela, pisanje izaziva odgovornost – prema čovjekovom unutarnjem svijetu i kulturnom miljeu kojem pripada. Do tada nisam bila posve uvjerena jesu li priče koje želim ispričati uopće relevantne, kamoli relevantne u širem europskom prostoru, na nekom drugom jeziku, u drukčijoj sredini. Čitati svoje priče u prijevodima, ponovno napisane, okrenute naglavačke, propitane prevoditeljski i prebačene u druge okvire – to je izuzetna privilegija za mladog pisca, privilegija koja vas malo uzdigne, ali i prilično otrijezni. Vidite da tu nema šale. Ili ste unutra ili... niste.
Zašto ste se odlučili živjeti u Berlinu? Zašto ne u Sloveniji?
U životu sam doista malo stvari napravila promišljeno, a odlazak u Berlin nije jedna od njih. Berlin mi se jednostavno dogodio, nije bilo nikakvog plana iza tog odlaska, nikakve konspiracije. U zadnje vrijeme tamo živim oko 150 dana u godini. Sve je ostalo putovanje, najčešće u Sloveniju. Tako vam se na kraju dogodi ovo: htjeli ste otići, ali ne možete prestati dolaziti.
Živjeli ste u Utrechtu, Milanu i sad živite u Berlinu. Kako ste prihvaćeni u pojedinim zemljama? Osjećate li se možda u Berlinu još uvijek imigranticom?
Dogodilo mi se ono što se dogodilo mnogima: nema grada ni kraja u kojem ne bih bila imigrant. Strancu koji govori mnoge jezike, ali nekad ne izrekne nešto pravo, uvijek se nađe neki domaćin koji ga negdje ispravi. S druge strane, mnoge sam gradove i brojne krajeve posvojila kao svoje domove. Sva ta razbacana domaća ognjišta sada nosim u svojim torbama amo-tamo, kao mačka mlade. I teško bih rekla kako me u različitim državama primaju, samo znam da često imam osjećaj da se moja osobnost, moje ja, mijenja s krajem u kojem se nalazim, s jezikom, čak i dijalektom na kojem se izražavam. Imam osjećaj da ljudi neprestano traže prave položaje, ako već ne putujemo "prema van", svakako neprestano putujemo "iznutra", u lovu za domaćim tonom.
Iz berlinske perspektive, što mislite o izbjegličkoj krizi u Europi?
Nažalost, ne postoji berlinska perspektiva, bojim se da u ovom trenutku ne postoji nikakva jasna, jednoznačna perspektiva, samo na milijarde malenih perspektiva krhotina koje se ne znaju spojiti. Moja intuicija i moj razum nisu sposobni jasno obraditi takvu količinu straha, nemoći i suludog kaosa s kakvim se suočavamo prošlih tjedana; Europljani su jednostavno zbrisali, strah ih je oduzeo, a mene je strah toga straha. Znam, a i Europa bi morala znati, da uvijek postoji vrijeme za promišljanje, uvijek postoji trenutak za udah i izdah, zbrisati – to je uvijek najgori mogući izbor, jer nije izbor nego panika. Ne razumijem paniku koja je nastala, te vječne tvrdoglave uvjerenosti da je svaki korak koji napravimo konačan i da će nas pratiti u vijeke vjekova. Amen. Ono, sad ćemo mu dati vime i cuclat će ga dok ne krepa krava. Moj bože, kakvo pojednostavljivanje. I to ovdje, kod nas. Gdje smo još jučer švercali prašak za pranje iz Austrije i traperice iz Trsta. Prokleti skorojevići; ljudska je priroda doista ponekad grozna.
Što je Zelena centrala? Što njome želite postići?
Zelena centrala je NGO; obiteljski kolektiv slobodnih duhova koji u od boga zaboravljenom seocu, mom rodnom kraju, eksperimentira između ekologije i umjetnosti, a u biti smo seljaci. Imamo nekoliko hektara zemlje i radimo sve živo, gradimo kuće od ilovače, sadimo vinograde, voćnjake, žanjemo pšenicu i pričamo priče. Službeni cilj društva glasi: trajni razvoj sela i kvalitetna, zdrava i vesela svakodnevica za svakoga.
Negdje sam pročitala da ste se razočarali u novinarstvo, zašto?
Teško se pomirite s činjenicom da ste na svom početku kao 17-godišnji balavac u novinama smjeli objavljivati duge, lijepe, literarno napisane tekstove preko dvije-tri, čak i četiri stranice, a nakon petnaest godina "karijere" od vas zahtijevaju još samo potpis ispod slike, jer navodno "čitatelji više nemaju vremena za čitanje". Svi inteligentni, svjetski urednici "starog kova" koji su mislili drukčije, koji su me odgojili i bili mi uzor, ili su mrtvi ili su maknuti. Na njihovo su mjesto došli visokoobrazovani, ali nekako.... prazni ljudi s kojima je teško čak otići i na kavu, nakon pet minuta nemate o čemu razgovarati. U svojoj biti ostajem čovjek novina, ne mogu bez njih. Snaga novinske riječi je drukčija od književne. Mora udariti u hipu, začiniti trenutak i ostati vječno. Zato s toliko većom melankolijom pratim sudbinu tiskanih medija u Sloveniji i drugdje u Europi.
(Intervju prevela Jagna Pogačnik)
Ne laje pas zbog sela!