Mario Suško, Sarajlija koji dvadeset i dvije godine predaje književnost na Nassau Community Collegeu u SAD-u, dobitnik je Goranova vijenca poezije. Nagradu će primiti na rođendan Ivana Gorana Kovačića u Lukovdolu.
Zašto ste enigma i za domaće ljubitelje poezije?
Jednom je prigodom kazano da se moja poezija opire periodizacijskom i modelskom kontekstualiziranju te, radikalno kazano, ne spada nikamo. To je napisao Cvjetko Milanja i s time se slažem. Moj je pjesnički put krivudav. Jedino što mi je drago je to da nisam nikada podlegao trendovima ili skupinama. A jesam li išao u pravom smjeru, ne znam. Vodi me misao i ona diktira realiziranje. Moje rane pjesme držali su za nadrealističke, a ja kažem da je to postmodernizam, ranih šezdesetih nisam bio ni svjestan postmodernizma. Možda sam enigma jer su se neki ljudi libili ozbiljnije razgovarati o onome što sam činio. To je sudbina tzv. malih književnosti gdje vas se mora staviti u okvir. Ako ste izvan okvira, ne može vas se staviti gdje bi vas bilo zgodno staviti. Jako me zanima jezik. Odnos promišljanja i jezika ono je što me vodi.
Goranov vijenac cijenite?
Kako da ne. Bio sam 1987. u prosudbenoj komisiji. Tada sam zdušno zagovarao Mihalića, ali po tadašnjem ključu bio je izglasan Matevski. 2006. bio sam jedan od sudionika kada je Škunca dobila nagradu. Čovjek želi biti priznat i na taj način. Branka Čegeca sam pitao kako me uspio progurati. A on veli da je odluka bila jednoglasna. Warholova rečenica o petnaest minuta slave sada je svedena na petnaest sekundi.
Je li vam prevoditeljski posao ubio želju za pisanjem poezije?
Ne. Uvijek sam prevodio pisce koji mi nisu slični. Crnković me osamdesetih forsirao i bio mi golema potpora. Govorio mi je: "Znam da možete prevoditi Malamuda, ali leži li vam to?" Donatu sam nudio Roethkea, Barthemea. Želio sam vidjeti mogu li ih prevoditi. To se odnosi i na američku antologiju hrvatske poezije koju sam radio s Čegecom.
Trebali ste drastično rezati broj pjesnika?
Moj američki nakladnik rekao je da knjiga ne može imati više od 150 stranica. Moja je opsesija da u antologijama ne želim imati pjesnika s dvije, a onda jednog s devet pjesama. Unutarnje rangiranje mi ne leži.
Pišete li na engleskom?
Da. Kada sam 1993. došao u Ameriku, vratio sam se na koledž gdje sam bio profesor sedamdesetih. Kolega mi je rekao da objavim knjigu i rekao sam mu da mogu starije pjesme prevesti na engleski, ali da imam i pjesme na engleskom, no nisam bio siguran u sebe. Sumnjičav sam prema samome sebi. Knjiga "Majke, cipele i ine smrtne pjesme" nastala je na engleskom kao i sve poslije. Ne želim nestati s hrvatske pozornice pa napravim i hrvatsku verziju, no to nije prijevod. Ako netko pogleda hrvatsku i englesku verziju mojih pjesama, reći će, vidi kako je to loš prijevod. Mnoge se stvari moraju mijenjati, ali to je diktat jezika. I sada imam novi rukopis kod američkog izdavača. Čegec se već hvata za glavu jer slijedi hrvatska verzija.
Valjda smije reći ne?
Znam da će reći ne ako treba reći ne, ali onda će to mene pokopati.
Jeste li prežalili svoju sarajevsku biblioteku?
Ne. Ta je moja knjižnica nastajala godinama, ponajviše kada sam bio u Americi i imao jednostavan izbor. Ili idem jesti u restoran kao normalna osoba ili u McDonalds i ostatkom novca kupiti knjigu. Moja mlađa kći, žena i ja morali smo pretrčati brisani prostor da bismo se u ratu izvukli iz stana u Dobrinji. Kasnije mi je rečeno da je u moj stan došao Juka Prazina i da je netko na zidu moje sobe narisao kukasti križ. Bez obzira na to tko je kriv za to, odlučio sam da u Sarajevo ne idem. Ono što sam izgubio dio je mojeg života koji je bio dosta mučan. U Zagrebu sam kao student dvije godine živio od onoga što sam objavio u Kolu i Republici i mogu kazati da sam često gladan hodao gradom. Ni poslije u životu nisam imao novca. Sve su moje knjige imale svrhu. Supruga je voljela lutke. A netko je kundakom puške smrskao sve glave lutaka. Ali ako znate da sam preživio tri projektila koja su uletjela u sobu gdje sam bio, a jedan me je i dohvatio, knjižnica izgleda kao sporedna stvar. Ali preko toga ne mogu prijeći.
>>Mario Suško i Goran Čolakhodžić laureati 52. Goranovog proljeća
>>Prtenjača: I zastupnici će u Saboru morati slušati poeziju
